Utjeha filozofije: Bog, tehnika i čovjek
Jedna od gramatičkih neobičnosti starogrčkoga jezika jest da taj jezik nema vokativa jednine za imenicu bog. Stari Grk, a vremensko razdoblje o kojemu govorimo seže do helenizma, tj. do početka miješanja autohtonih Grka s ostalim narodima u Aleksandrovu carstvu, nije nikada znao reći, obratiti se svome bogu vokativom: „Bože!“ To baca jedno neobično svjetlo na njegovo iskustvo onog božanskog. Neprolazna djela Grka ne bi bila ono što nam danas predstavljaju bez njihovih bogova, o čijem nam bitku svjedoče njihovi hramovi i kipovi. Kako nam samo uspijeva da budemo iznenađeni tim svijetom, a da istodobno budemo u njemu kao svoji na svome? Ono božansko u svijetu može biti samo iskušeno. Grk u svakom velikom činu vidi prisustvo nekoga boga. Stari su učitelji religije uvijek započimali svoj govor upozoravajući na činjenicu grijeha. Gotovo bi rekli „U početku bijaše grijeh“. Ali Grk je imao tu neobičnost da se za svoj promašaj, a ne grijeh, mogao osloniti na božansko znanje i providnost. Kada je u Ilijadi Agamemnon uzeo Ahileju njegovu najomiljeniju robinju, zato što je svoju morao vratiti svećeniku da bi božje prokletstvo prestalo, on se bez ikakve grižnje savjesti poziva na boga Zeusa i na jednu boginju kojoj je ime Sljepoća, koji su ga naveli na takav jedan čin, koji je imao pogubne učinke za ahejsku vojsku. Kakva li je to opasnost za moral, kada grješnik smije krivnju prebaciti na bogove? Bog koji je u grčkom svijetu bio likonoga vječnoga biti, mogao je biti opažen samo duhovnim vidom, vidom duhovnog oka koje je otvoreno bitku stvari. Utoliko ne postoji moja istina o bogu i božanskom, ukoliko se ta istina može samo iskusiti. Postoje odgovori, mitski odgovori, na čovjekov odnos prema božanskom. Prvo svjedočanstvo je njegovo uspravno držanje, usmjereno prema nebu, mjesecu,suncu, zvijezdama. Čovjekovo tijelo stremi prema gore. Platon je, čak, nazvao čovjeka nebeskom biljkom, tj takvom biljkom koja ima korijenje na nebu i koja se slikovito govoreći spušta s neba na zemlju. Drugi čovjekov odgovor na ono božansko su njegovi pokreti,držanja, plesovi. Oni svjedoče o jednoj stvarnosti koja se može jedino iskusiti. I treće, kroz mit ono božansko se čovjeku samim riječima želi objaviti, s njime stupiti u razgovor.
Mi danas ne vjerujemo u grčke mitove. Štoviše, smatrali bi ludim svakoga tko bi to čak i u šali spomenuo. Ali ondašnji čovjek mitova i kultova nije nitko drugi nego današnji čovjek tehničko-kibernetičkog ustrojstva svijeta. Odnos čovjeka prema božanskom koje jeo bjedinjavalo sve bogove i heroje moglo se zamisliti bez autoritativne objave boga. Riječi židovskog boga „Ja sam koji jesam“ ne mogu se zamisliti u ustima nekog od grčkih bogova.Grčki bogovi nikada ne govore nešto o svom božanskom biću i volji, i gotovo nikada ne zahtijevaju od ljudi neko posebno štovanje. Bogovi su tješili time što jesu. Ovoga svijeta ne bi bilo, ne bi bio poznat ljudima da nema jednog iznimnog božanstva koje je nepoznato drugim narodima, a to su Muze. Muze su one kroz koje se ovaj božanski glas čuje, koji slavi svu veličanstvenost proizvedenog svijeta. Grčka riječ za svijet znači ukras, ures. Grk je bio u neposrednoj blizini svojih bogova. U svakom je važnijem činu, u svakom je značajnom činu ili djelu vidio prisutnost nekoga boga. To ga smješta u neposredan dodir s onim božanskim. Udanašnjem čovjeku nema božanskog refleksa. Prirodu je podredio sebi, učinio je objektom, a boga je prognao iz svijeta i svemira govoreći da mu takva hipoteza više nije potrebna. Ono što je sablasno u svijetu jest to što sve funkcionira. Nuklearne elektrane, telefonske centrale,serveri, čitava naponska meža, turbine generatora, sve funkcionira. U tome leži velika opasnost odvajanja čovjeka od onog božanskog. Čovjek ga je zaboravio, ali kod starih Grka bog je posebno imao vezu s moći. Gdje mi vidimo čovjekovu vlastitu odluku tu Grk vidi pojavu nekog boga. Bog i moć su jedno te isto, ali bog i tehnika ne idu ruku pod ruku. Tehnika znači moć. Bog je taj koji ima moć, a čovjek je tehnikom stječe i postaje bogu sličan. U ovome otuđenju prvo od prirode, a onda od onog božanskog ne postoji više ništa što čovjeka pokreće u unutrašnjosti i određuje njegovo držanje i djelovanje. Čovjek u antičkoj mitologiji postaje siguran u samoga sebe tek kada je u prisutnosti nekoga boga. Danas, čovjek postaje siguran u samoga sebe tek u okruženju tehnike kojom svladava prirodu. Oduzmite mu mobitel i naći će se kao na pustom otoku.
Pred kraj treba se prisjetiti riječi stoika Kleanta koji u svojoj Himni Zeusu govori ove riječi „...tvojega smo roda, tvoj smo izdanak.“ Koliko god odvajali čovjeka i boga uz pomoć tehnike nikad nećemo moći zanijekati ovu božansku sličnost čovjeka i boga. Jer čovjek nije ništa drugo nego božji suradnik i prijatelj u svijetu tehnike.