Mudračev odgovor
Zašto mudrom čovjeku nijedna nepravda ne škodi? To nije zato jer je ravnodušan spram nevolja i nepravdi, nego, jer mu je duh postojan da se ne pokoleba kada mu strasti i gnjev obuzmu dušu.
Uvod
Kada darujemo druge nikada u potpunosti ne dajemo sami sebe. Kada su Sokratovi slušači njemu nudili darove u znak svoje zahvale za odgojne poticaje tada mu je pristupio njegov slušač Eshin i ovako otprilike rekao: „Sokrate, previše sam siromašan da bih ti dao nešto uistinu dostojno tebe, ali ti ipak želim nešto pokloniti. Dajem ti samoga sebe. Molim te primi ovaj dar, koji nije niti novac niti zemlja, i prihvati ga kao nešto najvrijednije što bih ti mogao darovati“. Sokrat mu je nato odgovorio: „Ako za sebe misliš da ne vrijediš, uistinu si mi dao malen dar! Ali imat ću te na oku da te samom tebi vratim boljeg i izvrsnijeg nego kad sam te primio“. Sokrat koji je stoljećima služio kao uzor mudraca ovako odgovara svojem vjernom učeniku: „Vratit ću ti samoga tebe u boljem stanju, nego kada sam te primio“.
Mudraca ne čini toliko njegov genij koliko njegov karakter. Mudrac priznaje da postoje velike razlike između ljudi na poljima tijela i duha, ali njegova ideja vodilja je da što manje očekuje od drugih, što manje da im zamjera, a što više traži i iziskuje od samoga sebe. On je u ravnoteži duha spram sebe, drugoga, svijeta i Boga, ukratko spram svega što uopće može biti. Svjestan je da u sebi nosi božansku prirodu, ali da je i svijet božanske prirode. U svijetu postoji jedan jedinstveni univerzalni zakon koji je božanskog karaktera, a čovjek je dio ove božanske prirode i božanskog svemira. Tu se krije istinska sreća mudraca: on je u skladu sa sobom i sa božanskom prirodom koja sve prožima. Ovaj ideal ne trebamo tražiti na dalekom istoku, već ga imamo pred sobom u neprolaznim vrijednostima grčkog svijeta, točnije kod stoika.
Smisao zakona svemira
Sve ima smisla, sve što se događa, što se dogodilo ili će se dogoditi, jer je svemir božanski, uređen i smislen. Ovaj božanski zakon koji prožima svemir se može pojmiti, a odgovor glasi da se mudrost postiže samo kao izvrsnost. Izvrsnost čini čovjeka sličnim Bogu, čini ga bliskim Bogu, čini ga odrješitim od vanjskog svijeta i onim koji potpuno vlada stvarima okolnog svijeta. Grčka riječ za sreću znači i savršenstvo. Čovjek koji vlada sobom dolazi u područje savršenstva i sreće. Njegova sloboda duha odgovara stanju sreće. Ovu slobodu duha mogu narušiti strasti požuda, tuga, srdžba, euforija, depresija. Takve strasti obuzimaju čovjeka svakodnevno i danas se čini da ih se nije moguće riješiti, odnosno da se mogu smiriti uzimanjem tableta, ili meditacijom i molitvom. Često strasti gušimo zbog mišljenja drugih, ali tada potrebu svoga postojanja vidimo očima drugih ljudi i zbog drugih ljudi, a ne prvenstveno radi sebe samog. Ne činimo ništa radi mišljenja drugih! Čovjek može vjerovati, može se, psihologijski rečeno, motivirati da dosegne razinu duha.
Čovjek kojeg prožima duh mudrosti na svijet gleda očima koje poznaju slabosti u čovjeku, ali i mogućnost pobjede nad njima. Kada nam umre draga osoba, naš muž ili dijete, prožeti smo srdžbom, boli, tugom koja može lako s vremenom prerasti u depresiju, a ne pokušavamo shvatiti smrt, za koje nema lijeka, kao trenutno odsustvo drage osobe. Sve što čovjek ima u sebi nalazi se izvan dometa ljudske moći. To mu ne može biti oduzeto, koliko god sudbina imala jake udarce. Kada čovjek promatra uzrokovanu bol bilo od prirode kroz koju djeluje božanski zakon, bilo od drugoga čovjeka, pa čak i Boga, čine mu se sve utjehe puka naklapanja i brbljanje. Stanite vi u moje cipele, pa ćete vidjeti kako se osjećam! Doista, pred boli gubitka osobe ne preostaje nam ništa nego šutnja. Šutnja je jedna od vlasti kojom duh vlada nad tijelom i nad čovjekovom osobom. Šutnjom pokazuje čovjek da je velikog duha. Šutnja daje smirenost, staloženost, primiruje gnjev koji čovjek nosi u sebi nakon gubitka ili poraza.
Ipak, duh postiže sve što sebi postavi pred oči. Nema ničega što se promišljanjem ne bi moglo učiniti prijateljskim i što se ne bi moglo ukrotiti disciplinom. U borbi ne može biti zapovjednik onaj tko ne može vladati sam sobom. Ovladavanje samim sobom u trenucima osobnog poraza i vanjskih neprijateljskih prilika čovjeka približuje idealu mudraca, koji, zašto da se uspređuje s onima koji su poklekli pred izazovima, kada ima iznad sebe božanski red i bogove? Uistinu mudar je onaj koji poput lava može mirno i ravnodušno slušati režanje pasa. Koplja sudbine odbijaju se od postojan duh i na njemu ne ostavljaju ožiljke. Samo jadni, i duhom slabi ljudi na uvredu odgovaraju uvredom, grizu, jer su ugriženi. Veličina duha je u tome da ne postoji ništa što bi ga razljutila i izbacila iz ravnoteže. „Ako je onaj koji te vrijeđa slabiji poštedi ga, ako je jači poštedi sebe“. Bori se sam sa sobom! Gnjev ćeš pobijediti tako da oblikuješ svoje vanjske manire, uspori korak, stišaj glas, i postepeno će se s vanjskim promjenama oblikovati i unutarnje. Tada ćeš postati sličan velikoj stijeni u koju udara moćni val, jer sudbina vodi one koji hoće, a vuče one koji neće (Seneka).
Ispit savijesti
Kada krećeš na noćni počinak pitaš li svoju dušu: „Dušo moja, kojoj li si se slabosti danas suprotstavila, koju si pobijedila, jesi li postala bolja?“ Mir savjesti neka nam bude kompas da ne činimo ništa zbog mišljenja drugih. Ako se budemo neprestano osvrtali na lajanje pasa nikada nećemo stići do cilja, i kako kažu, nećemo se ni okrenuti za sobom, a smrt će nam pokucati na vrata. Mudrac uvijek ima vremena. Jedini koji vremena nemaju su lijenčine. Lijenost je najgori način gubljenja vremena. Lijenčine, kada im se približi kraj života, shvaćaju da su dugo vremena proveli radeći ništa. Bolje je biti mrtvac, nego kao lijenčina živjeti. Lijenost je bijeg, skrivanje, a skrivanje ne znači biti spašen. Tko zbog straha od smrti bježi u beznađe, taj neće napraviti ništa vrijedno za svoga kratkotrajnog života. Nad mudrim čovjekom nema ni sudbina vlast, jer on dobro poznaje njezine preokrete iz lošeg u dobro i obratno. Mudrac u sebi posjeduje osjećaj vlastite vrijednosti, a to ga ne čini ranjivim, jer ponižen može biti samo onaj tko nema osjećaja vrijednosti.
Stav prema nepravdi
Mudrom čovjeku nijedna nepravda ne škodi. To nije zato jer je ravnodušan spram nevolja i nepravdi, nego, jer mu je duh postojan da se ne pokoleba kada strasti i gnjev obuzmu dušu. Tada iz duše izviru još veće nepravde. Tada mu naizgled i sama nepravda postaje na korist, budući da njome kuša samoga sebe. On drži mjesto koje mu je priroda odredila! Ne uzmiče na bojnom polju. Nad glupim čovjekom bogatstvo vlada, a mudrac kroz slušanje Boga cijeni samu slobodu prije nego prolazna dobra. Pohlepa glupog čovjeka, čovjeka koji ne poznaje zakon koji upravlja kroz sve, mnogo je veća od želja mudrog čovjeka. Mudrac je na neprestanom putu prema samome sebi. Nutarnje vrijeme koje živi u sebi samome čini ga sličnim Bogu koji prebiva izvan vremena. Ipak, nemoguće mu je uvidjeti božju providnost i mora naći odgovore na pitanja koja se kao strijele zabadaju u njegovo biće. Bog nije popustljiv i samo pred odvažne postavlja teške zadatke. U nesreći se vidi pravo dostojanstvo čovjeka, u njoj njegova izvrsnost može zasjati u najčišćem svijetlu. Onaj tko se kroz život neprestano bori s nevoljama postaje tvrđi i ne ustupa ni pred kakvim zlom, a ako i padne bori se na koljenima.
Zaključak: Svrha boli
Bol je nužna da bi upoznao sebe. Ona je takoreći najviša i najvažnija molitva. Zašto nas Bog, ako vjerujem u njega, pogađa bolestima i neuspjesima? Zato što na bojnom polju najzahtijevnije zadatke dobivaju oni najhrabriji. Tu je moja prilika da dokažem samoga sebe pred samim sobom. Nitko ne može shvatiti i pojmiti ono što proživljavam osim mene i Boga koji ima uvid u moju dušu. Ja sam pobjednik nad samim sobom! Dostojan sam sunčeva svijetla koje izlazi svaki dan nad mnom. Ali koliki nisu! Sunce i duh su malobrojnima najbolji vodiči. Što je doista bitno u životu? Uzdići duh nad sudbinom i osloboditi se robovanja samome sebi!