Utjeha filozofije: Bog i križ
Bože, što bi bila tvoja sreća da nije onih kojih ti ljubiš i koji ti uzvraćaju ljubav. Ljubišli samog sebe kroz svoje ljubljenike? Bože, mnogoimeni, neusmrtivi, vazda svesilni, tko smomi da imamo pravo tebi se obratiti? Kojim pak jezikom? Što je moje htjenje spram tvome koji želiš, možeš i umiješ sve proizvesti iz svojega uma? Ali ono što ne možeš proizvesti jest zlo. Kako Bog tvoje moći, tvoga uma i tvoje volje dopušta sebi da kraj njega stoluje, na njegovu stvorenu svijetu, na njegovu ljubimcu čovjeku ono sve-razarajuće zlo? U ratu čovjek, Bože, susreće tvoju tamnu stranu, takoreći hrva se s Tobom, bori se s Tobom da bi iskra uskrsa kresnula i čovjeka samog izbavila iz ralja zla. Gdje je Bog u ratu čovjeka s čovjekom? Jesu li to trenuci mračne strane Boga kada sve daje čovjeku u ruke i prepušta mu kormilo svijeta? Svjetski rat! Zašto čovječanstvo vodi bitku samo sa sobom? Zar nisi ti Bože pomirio svijet i Sebe patnjom, smrću i uskrsnućem svoga Sina, da više ne bude razdora, bratoubojstva i mržnje među svojim stvorenjem? Može li se uopće govoriti o Bogu nakon svjetskog rata, logora smrti i atomskih bombi? Bog je kriknuo na križu: „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?“ Zašto Bog postavlja pitanje „zašto“? Boji li se smrti, pobjede zla. Tko pobjeđuje u najsudbonosnijem trenutku za sva bića svih vremena? Na čudesan način prividno pobjeđuje zlo.
Bog jest strast za životom i ništa veliko se u povijesti ne događa bez strasti (Hegel). Kroz čitavu se povijest života na ovoj lutajućoj zemlji, sve od postanka svijeta čovjek odnosio Bogu s povjerenjem. Sva njegova povijest je bila vjera u Boga, mnogoimenog Boga, Boga kojega vjera nijednom narodu nije strana. Ali čovjek je biće koje je imalo dubinu svojega srca, dubinu koju nijedno znanje, posjedovanje niti moć nije moglo ispuniti. U dubini svojeg srca usudio se kušati sa stabla dobra i zla, da bi vidio ono što sam Bog može vidjeti i da zna ono što sam Bog može znati. U osvit je povijesti brat ubio brata, rat je zavladao, a ova povijest nije samo povijest ljubavi Božje i mira ovdje na zemlji, nego povijest rata i grijeha. Može li Bog zakočiti ludilo nepravde i rata? Čovjeka ne diraju toliko usporedbe i govor o ljepoti onoga što ga čeka na drugom životu koliko ga zanima ono sada i ovdje, ono što bi ga sada moglo izvući, iščupati iz krize i boli. Kad je čovjek u boli gleda u križ i pita se: „Tko je zapravo Bog razapetog Boga Isusa Krista?“
Riječ je o čudesnom Bogu koji pati s patnikom. Bog koji se suobličava sa sramotom,jer križ je bio namjenjen teškim zločincima, izopćenošću, jer je bio raspet izvan svetog grada Jeruzalema i bogohulstvom, jer su ga svećenički poglavari optužili da se je lažni sin pravog Boga Zakona, a u Zakonu stoji – neka je proklet tko god visi na drvetu. Bog sam je bezbožan, jer ne poštuje Zakon kojemu su podložni svi. Gotovo nevjerojatno postao je znak osporavan kroz svoj život i čitavu povijest do današenjeg dana. Ali taj je Bog znao da je ljubav strast i da se ljubavlju jedino mogu, ne gore premještati, nego dubina ljudskog srca ispuniti. Možeš li prisiliti zvijezde, Bože da se okrenu k tebi? Ja vjerujem u Boga koji hoće i može pobjediti zlo, promijeniti čovjeka, jer je to važnije od svakog okreta i preokreta prirodnog toka i vremena. Bože, ti postojiš samo u ljudima i kroz ostvarenje ljudskih međusobnih odnosa. Moje srce je tvoja Crkva, moja ruka je tvoja mreža. Želim izgubiti sebe, da bi se ponovno našao u tebi. Zauvijek!