Utjeha filozofije: Ateist i njegov put

Ateist nije čovjek koji ne vjeruje u Boga. Ateist je čovjek koji je na trenutak, momentalno, od Boga napušten. Zato čovjek i filozofira da bi našao svoj put do onoga vječnoga iskona svih stvari. Čovjek jest u svojem čovještvu tragično biće. To je takvo biće koje ne zna za sebe, koje svoj smisao i svrhu može promašiti ili istinskim filozofiranjem pokušati ispuniti. Odavde seže korjenje ateizma. U začuđenosti nad poretkom u prirodi i začuđenošću nad čovjekom koji nije, tako reći, ni na nebu ni na zemlji, počinje filozofiranje. Starim je Grcima čitav živi bitak ovoga reda bio ispunjen životom. Grčki jezik u sebi nema riječ za „ništa“. Grk nije znao reći ništa. Ova smislenost svega davala mu je osebujan pogled na svijet koji ga je okruživao i koji je ispunjavao svojom proizvodnjom. Ali ga je bol, neopisiva bol, za onim nebeskim koje je želio imati u sebi, potaknula na borbu. Postoji priča da su u staroj Grčkoj Atenjani, nakon pobjede nad Perzijancima, donijeli zakon da se pijetlovi javno bore. Pred samu bitku, Atenjanima, koji su nekoliko puta bili malobrojniji od Perzijanaca, njihov vojskovođa Temistoklo je uputio riječi koje su bile potaknute promatranjem neobične borbe pijetlova. „Vi Atenjani“, rekao je, „ne borite se niti za slavu, niti za pobjedu niti za svoju djecu i žene. Borite se tako da svaki od vas ne bude pobijeđen niti da uzmakne jedan pred drugim, pogotovo mladić pred starcem, odbacivši štit“. Nemilosrdna borba je urodila plodom na slavu Atenjana, a Perzijanci su ostali začuđeni na kakav su narod naišli, koji se nije borio u bitci ni za kakvo imanje niti novac, već za samu pobjedu radi nje same.

Ateistov put je put bez početka i kraja. Put koji seže u nedogled. Ateist je čovjek koji vidjevši bol odustaje od prihvaćanja rješenja koje dolazi od bilo kojega drugoga bića, osim njega samoga. On je heroj u pravom smislu riječi. Ali nedostaju li nam danas pravi ateisti? Ljudi koji svojom hrabrošću mogu voditi bitku takoreći sa samim Bogom, za samog Boga, čak i protiv samog Boga. Ateist nosi i podnosi svoje sebstvo, svoje Ja iz ljubavi i prema sebi.Ta ljubav nije egoizam nego je ljubav prema neponovljivosti i unikatnosti čovjekova postojanja. Ateist nije čovjek koji niječe Boga, već čovjek koji je s njime neprestano u dijalogu, promišljanju, stvaranju i sebestvaranju, ali prepušten samom sebi, da sam od sebe pokaže ono najbolje što može. Takav čovjek žrtvuje sebe kao čovjeka vjernika podložnoga Bogu i koje svoje Ja nalazi u novome sebstvu. Zar istinska ateistova borba spada u defenzivnu borbu malog kršćanskog stada spram svijeta koji ga okružuje, vjerujući u svoje iskupljenje i vječno spasenje? Ateistov put i borba počinje ovdje na zemlji u stvaranju novoga svijeta i završava ovdje na zemlji u njegovom uozbiljenju. Samo istinski Bog koji je proživio ateizam,kao što ga je u svojoj smrti na križu proživio Krist može stati na stranu samog ateista. Ateist tu može bok uz bok stajati s onim božanskim, premda nema tu milost da vjeruje u nekakav drugi bolji svijet u koji će stupiti tek sa svojom smrću.

Duh ostavljenog čovjeka tek mora zasjati u čistom svjetlu nebeskog sunca, da bi pokazao sve svoje boje. Bog, ostavljen od čovjeka, daje se u potragu za njime. U istinskom traženju i sebenalaženju kako Boga tako i istinskog čovjeka rađa se prava religija. Riječ religio, onis znači da se nešto ponovno veže i povezuje. U istinskoj religiji pravi Bog nalazi sebe kroz ateista koji, tražeći smisao svega, otkriva i sebe i svoga Boga u bezuzvratnoj borbi za sebe. Tu se oboje susreću u neponovljivoj ljubavi – ateist i njegov Bog.