Osvojiti sebe

Kakav je odnos savjesti i karaktera: je li čovjek bez karaktera čovjek bez savjesti?

Uvod

Nedavno sam čuo interesantnu izjavu jedne svoje učenice - čovjek bez karaktera je čovjek bez savjesti. Karakter i savjest se dovode u neposrednu vezu. Iskreno, čovjek može imati karakter, tako jak da mu može zatomiti i ugasiti savjest, ali može biti i obratno, da čovjek s iskrenom, nepatvorenom i odgovornom savješću ima slab karakter koji se manifestira prvenstvno u tome što spoznaje i vidi svoje pogrješke, ali nije karakterno jak da ih pobjedi. Može li čovjek biti taj kojem će karakter, a ne savjest dozvoliti da stvara vrijednosti kao i želje koje će prenijeti te vrijednosti na druga pokoljenja?

Karakter u Staroj Grčkoj

Ako se uzme bilo koja povjesna ličnost koja je svojim karakterom ovladala drugima i uvjerila ih da je ono što ona smatra valjanim jedino i ispravno dolazimo do pitanja jesu li takve osobe imale savjest i što im je ona govorila? Savjest su poznavali i stari Grci. Ona je u Grčkoj bila neposrdno vezana s umom, odnosno s vidom, to će reći vidi li čovjek zaista ono što je najbolje za njega samoga i ono što je u skladu s onim božanskim. Sokratov unutrašnji glas ga je odgovarao od bavljenja politikom, jer je u takvoj korupcijskoj kaljuži vidio samo način na koji može samoga sebe upropastiti. Kroz Aleksandra Makedonskog je progovorilo nešto što mu je u srce i dušu usadio sam Aristotel, a to je ljubav spram samog djelovanja, spram samoga čina. On koji je Makedonac, to jest, barbarin pod duhovnim vodstvom jednog Grka uspio je osvojiti gotovo čitav tada poznati svijet, od Egipta do Indije.

Kakav je zapravo odnos savjesti i karaktera?

I Sokrat i Aleksandar su bili karakterni ljudi, ali njihova savjest bila je neposredno povezana s njihovim umom što im je i dalo ogromnu prednost u samom djelovanju. Zadatak koji se čovjeku svaki dan zadaje jest, može li današnji dan, ne sutrašnji, učiniti sretnim. Još je kroz staru grčku poeziju ozvanjao pjev - ne zovi nijednoga čovjeka koji sunce gleda sretnim, već tek kad umre, kada se riješi ovozemaljskih muka. Savjest je neodvojiva od duhovnog pogleda, od duhovnog vida samog uma. Karakter je nešto što se može steći, promijeniti, usavršiti, ali savjest poznaje i boji se nečega što je samu može izgristi to srži i to je povezano sa spoznajom o pogrješci ili grijehu koji sam učinio i koji moram popraviti ili ispraviti.

Grižnja savjesti nije samo puki osjećaj, već spoznaja da sam prekršio nešto što mi je dano s prvim dahom života koji je u mene usađen. Kada bi svaki čovjek mogao promisliti u uvidjeti u čemu griješi, tada bi se moglo govoriti i o promjeni karaktera. Zato je i savjest primarna u odnosu na karakter, savjest prema Bogu, prema drugome, a najviše savjest pred svojim vlastitim sudom, odnosno sama pred sobom. Mnogi duhovnici savjetuju da čovjek svake večeri ispita svoju savjest, da bi spoznao vlasitite grijehe i pokušao ih svojim karakterom promijeniti. Utoliko je savjest nešto što nas određuje kao ljude, nešto što omogućuje da se svaki od nas prvo ostvari kao čovjek, a zatim kao liječnik, učitelj, svećenik ili automehaničar. Biti svoj znači neprestano ispitivati svoju savjest i držati je kao nešto neprocjenjivo u ovozemaljskom životu tako da bi se moglo odgovarati istinski sebi samome.

Osvajanje sreće

U ovom vremenu razdrobljenosti ljudskoga duha može li se govoriti o ponovnom osvajanju sreće? Sreću se ne može naslijediti kao bogatstvo, ali se može osvojiti ispravnim upravljanjem vlastita života. Čovjek sam određuje smisao i sreću svoga života. Smisao i sreća mu se ne nameće, već je mora u sebi i van sebe pronaći. Postoji grčka mudrost koja veli da oni koji traže zlato mnogo zemlje iskopaju, a malo zlata nađu (Heraklit), a kad bi se to primjenilo na naš život zvučalo bi naprosto nevjerojatno. Kada kopamo po svojoj unutrašnosti najčešće se sami zapetljamo u vlastite misli i probleme. Ove misli nisu produktivne misli, osim ako ne mijenjaju čovjekov karakter. Smisao i sreća u životu ne dolaze sami od sebe, niti od prirode, već o svakom čovjeku zavisi, ne da čeka na sreću, koju, usput, nikada neće dočekati, već da je osvaja svakodnevno u vlastitom životu, ali ne osamljen, već u društvu ljudi.

Engleski filozof John Stuart Mill je jedonom prilikom napisao "bolje biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna budala". Budala je sretna dok ima što jesti, a Sokrat je nezadovoljan, jer ne može doznati konačan odgovor na nebrojena pitanja, stoga sam za sebe može reći "znam da ništa ne znam".

Zaključak

Ljude koji čitavog života hodaju na rubu samoubojstva ne može spastiti neprestano rovanje po vlastitoj duši i razotkrivanje rana koje nikada ne mogu zaliječiti, već spas valja tražiti u svijetu oko nas, u znanju. Takav čovjek, na neobičan način, treba smanjiti interes za samoga sebe. Tek kada se izgubi u svijetu znanja koje jest izravno vezano s savješću, onda će se iznova naći. Budite sigurni, kako je jednom njemački filozof Nietzsche rekao - prije svega i prvo djela! To znači vježba, vježba, vježba! "Vjera" što uz to ide već će se pojaviti, u to budite sigurni.