Uvod u povijest

Ponavlja li se povijest u ciklusima ili je sadašnjost jedinstvena karika u lancu događaja koji su počeli velikim praskom? Jesu li deterministički zakoni prirode ili slučajnosti na kvantnom nivou i slobodna volja svjesnih aktera doveli do sadašnjeg trenutka?

Definicija povijesti

Povijest je ono što se dogodilo [1]. Osim toga ona je i naša predodžba o onome što se dogodilo. Prolaskom vremena ostaje očuvano sjećanje na samo neka djela, ljude i događaje, dok druga nestaju u procesu povijesnog zaborava. Time povijest postaje apstraktna, gubeći detalje i poprimajući generalne oblike, kao što i zemljopisne karte apstraktno opisuju karakteristike zemlje, pri tome prikazujući ili izostavljajući detalje svaka prema svome mjerilu.

Osim kao apstraktnu predodžbu nekadašnjih događaja, povijest se može još definirati i kao kretanje društva u vremenu. Pod pretpostavkom da su društvena kretanja podložna određenim zakonitostima kao što su fizikalna kretanja, pojam povijesti bi se mogao razumjeti kao znanost o društvenom kretanju kroz vrijeme.

Povijesti nasuprot fizici

Znanost fizike je nastala opažanjem pravilnosti određenih pojava u prirodi, njihovim formuliranjem kao zakonitosti i provjerom putem eksperimenta. Pomoću fizike moguće je predvidjeti prostorno i energetsko ponašanje objekata, i na jednom mikro-nivou, znanost fizike može do određenog stupnja sigurnosti predvidjeti budućnost. Je li tako nešto također moguće očekivati od povijesti?

Za razliku od fizike, u središtu promatranja povijesti se nalazi ljudsko društvo i izuzetni pojedinci poput vladara kao njegovi predstavnici. Većina povijesti koja se uči u školi se bavi vlašću i prevlašću određenih skupina nad drugima i njihovom kulturom u smislu proizvodnje materijalnih dobara. Ipak, povijest u svom razmatranju zahvaćah puno šire od fizike i zato zasada ne postoji kvaliteta predviđanja u povijesti, tj. povijest kao egzaktna znanost, koja bi poput fizike mogla predviđati ishode procesa.

Načini izučavanja povijesti

U užem smislu povijest se može izučavati na klasičan ili školski način koncentrirajući pozornost na grupe ljudi, njihove migracije, ratove i kraljeve; njihovo oruđe, oružje i druge arheološke nalaze; vlast nad teritorijem, ugovore i sporazume; samostalnost i odnose sa drugim grupama. Ovakav način izučavanja mogao bi se nazvati izučavanjem povijesti moći i nadmoći.

Međutim, pošto se grane ljudskog znanja razvijaju kroz vrijeme gradeći na idejama prijašnjih generacija, nijedna od njih ne može biti odvojena od svoje prošlosti. Način šireg izučavanja povijesti kojem se u središtu nalazi znanje ljudi o svijetu i o sebi samima se može nazvati izučavanje povijesti ideja. Dok se predmet izučavanja klasične povijesti nalazi u materijalnom prostoru, predmet povijesti ideja se nalazi u nevidljivom prostoru uma. Dok o materijalnoj povijesti svjedoče materijalni dokazi, povijesne kronike i ugovori, o povijesti ideja svjedoče pisana djela iz područja filozofije, politike, znanosti i religije.

Svrha povijesti

Iza definicija se uvijek postavlja pitanje koja je njihova svrha, ili konkretno: Što se može naučiti iz povijesti? Za različite ljude povijest ima različitu svrhu i različitu pouku. Tako je prema jednima glavna svrha povijesti bilježiti ljudske zločine, gluposti i nesreće.

"History is indeed little more than the register of the crimes, follies, and misfortunes of mankind" - Edward Gibbon [3]

Ljudska priroda se najbolje pokazuje kada nije sputana normama i zakonima, a povijest pruža puno primjera iz života apsolutnih vladara, koji su donosili zakone kojima sami nisu bili podložni. Primjeri iz života rimskih careva pokazuju što si sve može dopustiti ljudska priroda lišena društvene prisile, kada ne mari niti za ljudske niti za božje zakone.

Više filozofski nastrojeni povjesničari poput Arnolda Toynbee-a [4] tematici povijesti pristupaju na apstraktniji način. Njih povijest ne zanima samo kao registar prošlosti, već u njoj pokušavaju otkriti kulturne i egzistencijalne zakonitosti koje univerzalno vrijede za ljudsko društvo. Jedan od načina kako doći do takvih zakonitosti je princip generalizacije ili traženja sličnosti između povijesnih situacija. Filozofski povjesničari pri tome postuliraju da su sva ljudska društva slična u svojim bitnim karakteristikama i da u svom životnom vijeku prolaze kroz slične faze razvoja, što njihovu filozofiju čini univerzalno primjenjivom.

Kada bi jednom bili ustanovljeni objektivni zakoni povijesti, društvena predviđanja bi odjednom postala moguća uočavanjem sličnosti između nekadašnjih i sadašnjih situacija. No, pošto dvije situacije ne bi bile potpuno iste, tj. ne bi se nalazile u istom kontekstu, ta predviđanja bi više sličila umjetnosti nego znanosti. Umijeće bi se sastojalo u tome kako izvući relevantne karakteristike iz dviju situacija, pri tome zanemarujući one manje bitne, slično kao što se npr. u školskoj fizici zanemaruje otpor zraka prilikom računanja kretanja hica topovske kugle.

Priroda povijesti

Kako su ljudi kroz različita vremenska razdoblja razmišljali o sebi i svemiru koji ih okružuje bi nam moglo dati uvid u samu prirodu povijesti ako na nju gledamo kao jednu presliku stvarnosti. Oslanjajući se na povijesne teorije o prirodi svijeta, teorije o prirodi povijesti bi se mogle podijeliti u četiri grupe:

• Teorija kontinuiteta
• Teorija ciklusa
• Teorija promjenjivosti
• Teorija predodređenosti

Svaki od ovih pristupa opisuje po jedan vidljivi aspekt složenog povijesnog gibanja. Ipak, ni za ovu podjelu povijesti u teorije se ne može reći da je bolja ili lošija od ostalih. Tema povijesti je neiscrpna i omogućava bezbroj klasifikacija.

Uloga povijesti

Ljudi se po svom razumijevanju uloge povijesti obično svrstavaju u dva suprotstavljena kampa. Jedni smatraju da je (1) povijest učiteljica života, dok se drugi priklanjaju stavovima koji se zajedno mogu nazvati (2) povijesni skepticizam.

Zaključak

Najbolje što se može u ovakvoj studiji je uzeti jedan izbor iz relevantnih klasičnih autora kao osnovu za davanje odgovara na zadana pitanja. Klasifikacija na spomenute teorije služi kao pomoć radi stvaranja povijesnih koncepata. Bez definiranih koncepata bi bilo jako teško obrađivati neiscrpnu povijesnu materiju. O ovim temama će još biti riječi u budućim nastavcima. Čitatelju koji se želi više produbiti u tematici povijesne filozofije bi također mogla biti zanimljiva djela [2, 4] sa većom širinom izlaganja.

nastavak

Bibliografija

1. Vladimir V. Putin, Young Putin denounces communist ideology and Lenin in 1991
2. Edward Gibbon, History Of The Decline And Fall Of The Roman Empire (1845), Project Gutenberg
3. Ibid., "Vol. 1, p. 43"
4. Arnold Toynbee, The Study of History, 3. izdanje, Thames and Hudson (1988)