Mizantropija na portalima
Prije nekoliko dana, u povodu izlaska moje nove stručne knjige „Školska fobija“ u izdanju Medicinske naklade i FF Pressa dala sam intervju jednom čitanom internetskom novinskom portalu. Novinarka koja me je intervjuirala odradila je odličan posao te je o temi dječjeg straha od škole veoma profesionalno informirala i obrazovala javnost.
Intervju je uskoro ugledao svjetlo dana i u virtualnom svijetu, a za njim su krenuli komentari anonimnih čitatelja. Bilo je intrigantno promatrati kako jedan takav popularan medij iz cyber-svijeta postaje posrednik kojega se iskorištava za prenošenje sadržaja obojanih mržnjom, destrukcijom i mizantropijom.
Što se zapravo krije u mizantropskom umu jednog cyber-anonimca? Krije se razbijeno ogledalo narcističke strukture ličnosti, čijem je liku potrebna maska anonimnosti zbog vlastite krhkosti. Suvremeni Molièreov Alceste u virtualnom je svijetu fiksiran na mržnju prema svemu ljudskom, a ljude oko sebe doživljava neiskrenima, nepouzdanima, praznima i bezvrijednima, kakav je zapravo sâm. Uporabom vulgarnoga rječnika cyber-mizantrop s lakoćom ocrnjuje nečiji trud, vrijednosti i postignuća, pa se takav govor mržnje pretvara u čiste životinjske instinkte u kojima se spominju i dijelovi tijela i tjelesne karakteristike onoga koga napada.
Cyber-mizantrop rado rabi riječi poput „sranja“, „smeća“ i mnoge druge slične izraze kojima svijet želi prikazati samo kao produkt defekacije, kontaminiran svima koji imaju potrebu za drugima. Srećom, prepoznatu ljudskost od koje bježi cyber-mizantrop može uništiti samo u svojoj fantaziji. Zato njegova destruktivnost jest bijesna, jer je prepuna impotentne mržnje, osvete i straha prema stvarnom svijetu i ljudima u njemu.
A oni koji prežive narcistički bijes anonimnih cyber-anonimaca, još snažnije i strastvenije generiraju njihovu daljnju mržnju. Mržnja, želja za uništavanjem i perzistentna negativna stajališta daju im osjećaj postojanja i mogućnost da ostanu u odnosu s drugima, što je svakako bolje od bolnih doživljaja potpune isključenosti, ostavljenosti, bezvrijednosti, općeg raspada ličnosti i potonuća u zastrašujuću (narcističku) prazninu.
Ima li nade za takve ljude? Je li takav narcizam zarazan? Ako jest, hoćemo li se i sami čitajući internetske komentare u budućnosti inficirati nekakvom univerzalnom i toksičnom mržnjom? Freud je davno rekao da Eros uspostavlja veze, a čini se da to radi i Mržnja, katkada još snažnije od Ljubavi. I tako, čitajući ili gledajući „Mizantropa“ nećemo nikada sa sigurnošću moći ustvrditi je li Alceste preuzeo odgovornost i uspio zadržati ljubav svoje Célimène.