Čovječe, spoznaj sama sebe
U antici postoji anegdota da je stari grčki filozof Tales dok se noću šetao i promatrao zvjezdano nebo upao u bunar kojeg nije vidio ispred sebe. Jedna Tračanka koja je to vidjela, nasmijavši se, odgovorila mu je: "Talese, ti želiš spoznati božanske stvari na nebu, a ne vidiš ono što ti je ispred nosa." Tales nije bez razloga promatrao nebo, jer kada su Pitagoru pitali zašto su nas bog i priroda stvorili spremno je odgovorio: "Da bismo promatrali nebo." Nebo je na izuzetan način simbol i slika čovjeka samog i njegove nutrine. Ono što Talesa i Pitagoru povezuje je sam duh koji je u njima prisutan, koji ne mareći za zemaljske stvari, teži onom nebeskom, onom božanskom.
Danas se ljudima ova težnja naljepše i najvjerodostojnije pokazuje kroz molitvu. Pokaži mi kako i koliko moliš i reći ću ti kakav si čovjek. Molitva je povezana opet s duhovnošću, s duhom kao temeljnom vezom čovjeka i Boga. Ipak, duhovnost može biti i bez religije. Takva vrsta duhovnosti bez Boga teži proširenju čovjekove samosvijesti, želi od čovjeka učiniti biće koje kroz sebe sama ima pristup svemu što uopće jest, bilo da se radi o Bogu ili o svijetu ili o samom životu u svijetu. S druge strane istinska molitva može biti izvor samospoznaje u životu vjerika. Pravi učinak molitve jest samospoznaja. Molitva otkriva u čovjeku njegov istinski odnos s onostranošću, odnosno služi li čovjeku Bog za samoostvarenje. Ukoliko molitva služi da čovjek ostvari samo ciljeve svoga života, sam Bog kao onaj Drugi u molitvi postaje nebitan. Istinska molitva cilja na upoznavanju sebe, a onda kroz sebe i Boga, takoreći kada se zagledamo u sebe nalazimo Njega.
Ali tko još danas želi ostati sam sa svojim mislima i problemima? Kada sebi samom okrenemo leđa, Bog će već naći način kako da nas vrati nama samima. Možemo li u molitvi vidjeti koliko nam je unutrašnjost ružna i izopačena? Od sebe ne možemo pobjeći, možemo samo potisnuti svoje unutrašnje ja. Mnogi se ne žele zagledati u ponore vlastite nutrine, vlastitog života, jer bi u protivnome vidjeli kako zapravo s njima stvar stoji. Nažalost, danas dušobrižništvo, kao odgajanje i njegovanje duhovnog života, više gotovo da i ne pripada svećenicima, već su ih zamijenili psiholozi i psihijatri. Svećenik je postao puki Božji činovnik. Čovjeka koji moli sama molitva uvodi u otajstvo samospoznaje. Još jedan bitni vid samospoznaje su snovi, u kojima se događa ono što se zbiva u dubini naše duše, u našem nesvjesnom ili podsvjesnom. Čovjek o svemu ovome, o svojim snovima i svojoj samospoznaji, treba razgovarati s Bogom. Prihvatiti Boga kao osobu, kao ono Drugog, ali ne dalekog nego živo prisutnog. Ovaj susret s drugim može uroditi pravom samospoznajom koje će učinak biti suze, a prave suze čiste srce, peru grijehe. Čovjek koji se samosažaljeva zapravo neprestano kruži oko sebe, oko svoje unutrašnjosti, bez hrabrosti da se zagleda u nju i pokuša rješiti probleme. Zadobiti milost suza pri spoznaji i najmanjeg grijeha u svojoj nutrini znači polako dobivati duboki unutrašnji mir. Čak se može reći da bez dara suza u molitvi čovjek susreće nekakvog Boga koji je proizvod njegovih misli i njegove mašte.
Osjeti svoju unutrašnjost u suzama, osjeti kako napreduješ prema samospoznaji, jer samo osoba koja je tebi stvarna može prouzrokovati plač, kao susret sa samim sobom. Izbjegavati ovaj susret znači bježati u bolest. U plaču čovjek dopušta patnji da mu se približi, da je izbliza pogleda, da je takoreći zagrli i da mu postane bliska, jer zna da je samo na taj način može pobijediti. Ozdraviti može samo čovjek koji oslobađa u sebi potisnutu bol. Tako se bol i patnja okreću u radost. Sve može u čovjeku ozdraviti ako kroz neprestanu molitvu i susret s Bogom krene putem samospoznaje. Destruktivne misli mogu biti pročišćene i uništene snagom molitve, jer ustrajna molitva čini čudesa.