U potrazi za duševnim zdravljem: Moć opraštanja

„Ljudski je griješiti, a božanski opraštati“

Za mnoge je poziv na opraštanje samo jedna lijepa priča za naivne, i ništa više, čista utopija u našem kompetitivnom svijetu. Za neke je to čak i psihološki neprirodno stanje. Osveta je instinktivna pravednost jer osjećaj za pravdu govori da svatko mora ispaštati za zlo koje čini. Po nekima osveta je snaga koja pročišćava, koja izbavlja iz kompleksa manje vrijednosti, apatije i očaja. Osveta je spontana, instinktivna i najprirodnija reakcija koja vraća osjećaj samopoštovanja. Zbog ovakvih uvjerenja mnogim ljudima je jako teško, nekima i nezamislivo, moći oprostiti. Nezacijeljene rane, frustriranost, bijes i mržnja nalaze se u osnovi mnogih tjelesnih bolesti i duševnih poremećaja. Opraštanje je stoga jako važno za očuvanje zdravlja, pa nerijetko oprostiti znači ozdraviti.

Opraštanje promovira zdravlje i zdrave odnose

Odavno je uočena povezanost između emocija i zdravlja. Pozitivne emocije važna su sastavnica zdravlja kao psihosomatskog blagostanja, dok su negativne emocije pokretači raznovrsnih bolesti. Ljudi koji ne mogu oprostiti češće postaju bolesni, tjelesno, duševno ili duhovno. Neopraštanje dovodi do mentalne zagađenosti ne samo negativnim osjećajima, nego i negativnim mislima i stavovima. Sposobnost istinske ljubavi i opraštanja jedan je od važnih pokazatelja zdrave osobnosti i njezinih potencijala za duhovni rast i razvoj. Esencijalna je sastavnica duhovne inteligencije. Opraštanje je salutogeni proces koji pretvara patnju, ljutnju, bijes, zlobu, depresiju u više vibracijske frekvencije ljubavi, moći, slobode, radosti i smisla. Igra značajnu ulogu u očuvanju zdravih međuljudskih odnosa koji promoviraju individualno i kolektivno zdravlje. Opraštanje pomaže i onome kome se oprašta i onome tko oprašta.

Opraštanje nas liječi

Iscijeljiteljska snaga opraštanja je odavno prepoznata, ali se ne koristi dovoljno u psihijatrijskoj praksi. Oprost je veličanstvena pobjeda koja nas oslobađa iz ralja mržnje i okova prošlosti. Opraštanje oslobađa sile ljubavi u nama koje nam omogućuje da živimo u zdravom, vedrom i mirnom stanju duha. Ono je svjestan životni izbor da se usmjeravamo na dobrobit i blagodati života, da živimo u sadašnjosti a ne u prošlosti, mržnji, zlobi i drugim negativnim emocijama. Dok ne oprostimo loša prošlost živi u našoj svakodnevnoj sadašnjosti. Opraštanje je duhovna praksa pročišćavanja duše i pozitivnog i biofilijskog pristupa životu u ljubavi i ima velike terapeutske potencijale. Dr. Carl Simonton u svojoj knjizi „Kako opet da ozdraviš“ opisuje kako tehnike opraštanja mogu pomoću u liječenju različitih teških bolesti. Negativne emocije, frustriranost, bijes, mržnja smanjuju, a ljubavi opraštanje pojačavaju obrambene sposobnosti organizma što može igrati važnu ulogu u liječenju različitih bolesti.

Autentično opraštanje u dvanaest koraka (prema Jeanu Montbourquettu)

Opraštanje je važna životna lekcija koja se uči, ne kao dužnost ili obveza, već kao iskustvo koje je dio ljubavne lekcije. To je velika tajna koja se može naučiti u sljedećih dvanaest etapa ako istinski želimo podići kvalitetu svojega života i duševnog zdravlja na jednu višu razinu i ostvariti pravu/oga sebe.

1.Odreći se osvete: To je svjesna odluka kojom se odričemo aktivne ili pasivne osvete kako bismo prekinuli krug zla. Kroz takve odluke duhovno se razvijamo, brže i uspješnije zacjeljujemo duševne rane i mentalno se pročišćavamo.

2.Priznati svoju slabost i povrijeđenost: Ne smijemo se pretvarati da se ništa nije dogodilo. Nije dobro oprostiti na brzinu samo praštanja radi. Tek kad postanemo potpuno svjesni dubine pozljede i štete koja nam je nanesena možemo istinski oprostiti. To zvuči paradoksalno, ali i cijela ideja opraštanja je paradoksalna.

3.Podijeliti s nekim svoju bol i povrijeđenost: Na taj način se ventiliramo, pridobivamo empatiju, i stvaramo potpuniju sliku o događaju i situaciji. Često je traumatičnije vlastito tumačenje događaja, nego sam sam događaj ili čin.

4.Osvijestiti svoje gubitke i odraditi žalovanje:Važno je prepoznati povrijeđeni dio sebe i stvarne gubitke, odžalovati ih i izbjeći sekundarnu dobit iz uloge žrtve.

5.Prihvatiti ljutnju i srdžbu da se možemo odreći želje za osvetom: Upravljanje ljutnjom i bijesom, aktivnom i pasivnom agresijom iznimno je važno u procesu opraštanja. Sastoji se u njihovu prepoznavanju, priznavanju i izražavanju na kreativan i asertivan način, a ne na potiskivanju. Ljutnju i bijes treba staviti u svoju službu.

6.Oprostiti samom sebi i prestati biti vlastiti mučitelj:To znači uspostavljanje sklada između različitih dijelova sebe, između perfekcionističkog unutarnjeg mučitelja i žrtve koja osjeća krivicu jer je pridonijela svojemu stradanju i što je dopustila da joj se to dogodi.

7.Razumjeti svojega povreditelja: Nema istinskog oprosta bez empatije prema osobi koja nas je povrijedila. Razumijevanje povreditelja ne znači opravdavanje njegova zlodjela, a još manje odobravanje. Čin se obično može razumjeti u kontekstu prošlosti povreditelja, njegovih/njenih trauma, razočaranja, gubitaka, povreda… Time se izbjegava poistovjećivanje zlodjela s osobom počinitelja i daje mu/joj se šansa da sebe vidi u novom svjetlu, kao krhko biće koje se može pokajati i razvijati u dobru.

8.Prepoznati smisao uvrede u svojemu životu: Povreda je prilika za učenje kroz preispitivanje važnih životnih uvjerenja o sebi i svijetu, ona može biti i poticaj za duhovni rast i razvoj i otvaranje novih životnih perspektiva. Sve što nam se događa, događa se se s nekim razlogom, i u svakom zlo se može pronaći neko dobro.

9.Prepoznati sebe dostojnim opraštanja i kojemu je već oprošteno: Opraštanjem drugima razvija se spoznaja da smo i sami vrijedni oprosta i ljubavi čiji je oprost izraz. Osoba kojoj je oprošteno osjeća se vrijednom, prihvaćenom i voljenom, a osoba koja oprašta velikodušnom i ljubavlju ispunjenom..

10.Ne forsirati opraštanje pod svaku cijenu i na silu: Ako postoje unutarnji otpor prema opraštanju ne treba forsirati, nego ponovo proći kroz prethodne faze. Opraštanje ne smije biti izraz naše moralne superiornosti jer tada nije istinsko. Tek kad u sebi razvijemo dovoljno poniznosti i fleksibilnosti i aktiviramo dovoljno bezuvjetne ljubavi može se dogoditi istinski oprost.

11.Otvoriti se milosti opraštanja: Opraštanje je veliki dar samome sebi, povezan s višim stupnjem svijesti, samo-uzdizanja i spoznaje svoje prave prirode. To je nova duhovna perspektiva i novi duhovni osjećaj koji obdaruje osobu koja prašta. Prakticiranje opraštanja dovodi do kreativnih transformacija naše osobnosti.

12.Definitivno okončati odnos ili ga obnoviti: Važno je znati da opraštanje ne znači samo po sebi i pomirenje. Pomirenje je autentični rezultat opraštanja, ali istinski oprost moguć je i bez pomirenja. Naime, da bi se izgradio novi odnos potrebne su obje strane, i povreditelj i povrijeđeni. Dobro je proslaviti oproštenje.