Povijesni skepticizam
Ponavlja li se povijest u ciklusima ili je sadašnjost jedinstvena karika u lancu događaja koji su počeli velikim praskom? Jesu li deterministički zakoni prirode ili slučajnosti na kvantnom nivou i slobodna volja svjesnih aktera doveli do sadašnjeg trenutka?
SAD - 19. st. i Stara Grčka - 2. st. p.n.e.
Subjektivnost iskustva
Antipovijesna škola kaže da povijest nema ništa vrijedno što bi mogla poučiti mlade. Iskustva prijašnjih generacija su samo subjektivna iskustva [1], steknuta kroz jedan određeni način života, i nemaju nužno primjenu na ostale načine života. Iako su djela prijašnjih generacija mogla biti vrhunski uspjesi ili jadni neuspjesi, to ne znači da su one same iz njih izvukle objektivnu pouku koju bi mogle prenijeti mladima; oni koji sami nisu slušali savjete predaka očekuju da će potomci slušati njihove vlastite.
Pripadnici mladih generacija bi mogli reći: "Ovdje je život, jedan pokušaj koji u velikom opsegu još nije iskušan, ali to što su ga drugi prošli ranije meni ne pomaže, jer nitko nema apsolutnu mudrost i ne postoji mudar stari čovjek. Životni uvjeti i društvo se mijenjaju, te neki savjeti koji su nekad davno bili korisni, u današnjim uvjetima mogu biti zastarjeli pa čak i štetni. I u području ratovanja je poznato da stare strategije uvijek ne donose pobjedu. Makedonska falanga je bila nepobjediva sve dok Aleksandrove naslijednike nisu pobijedile rimske legije u bitci kod Cynoscephalae.
Razloge za neuspjeh u davanju i primanju savjeta može se tražiti na obje strane. Ako sugovornici unaprijed nisu definirali značenje riječi, oni pod njima mogu podrazumijevati različite pojmove. Pošto su njihova iskustva u pravilu različita, i o pojmovima mogu imati različite mentalne slike. Ovisno o obrazovanju i zanimanju, za jednu osobu neki pojam može biti pun a za drugu prazan – čime razgovor o tom pojmu jednoj od njih postaje besmislen. Tako riječi kojima govornik želi prenijeti neku poantu, kod sugovornika mogu dovesti do potpuno nenamjeravanog zaključka.
Međutim, ako bi se antipovijesni pogled zbog nemogućnosti egzaktnog komuniciranja doveo do krajnosti, onda bi se moglo zaključiti niti da novaci imaju što naučiti od veterana o taktici, niti novi autori o pisanju od starih, niti djeca od roditelja o svom jeziku i kulturi. Ljudi bi kao neke životinjske vrste do riješenja problema mogli doći pomoću urođenog istinkta, opažanja iz prirode, i samo svoje inteligencije, bez blagodati iskustva drugih. No, kao što znamo, ljudska bića se baš po tome najviše razlikuju od životinja što na svijet dolaze potpuno nezaštićena i treba im dugo vremena da se počnu braniti i brinuti sama o sebi.
Sud o neprovjerljivim hipotezama
Kako bi u životu svakog čovjeka trebalo doći vrijeme kada postaje neovisan i sposoban brinuti se za sebe i za mlađe naraštaje, tako bio on trebao početi donositi sudove i prosuđivati što je točno a što ne. Međutim, kada se sudovi donose o temama kao što su znanstvene ili povijesne teme koje nisu posve jasne - za razliku od neposrednih opažanja putem osjetila - čovjek počinje stvarati svoja mišljenja i određenu sliku o svijetu "Weltanschauung". U mladosti svatko misli da i svi drugi imaju jednaka mišljenja kao i on, no što se više druži sa ljudima i razgovara o temama o kojima osjetila ne daju jasnu sliku – područje spekulacije - vidi da se mišljenja ljudi uvelike razlikuju.
U takvoj sredini slobodne razmjene mišljenja nastala je filozofija skepticizma. Suprotno uvriježenom mišljenju da je skepticizam jednak sumnjičavosti i pesimizmu, on je izvorno bio filozofija čiji je cilj [2] bio postizanje mira i spokoja. Jedna od osnovnih teza skepticizma je bila da za svaku tvrdnju o nejasnim (nesigurnim) temama postoje argumenti za jednako jaku suprotnu tvrdnju. Umjesto da prihvati neku od njih, istražujući koja je više a koja manje točna ili netočna, filozof skeptik bi jednostavno obustavio donošenje vlastitog suda zato da bi postigao unutarnji spokoj, pomirivši se sa nemogućnosti sigurnog znanja o stvarima u koje nisu dio njegove neposredne stvarnosti.
Poniznost skeptika nasuprot potrebi za veličinom
Skeptičko odustajanje od traženja dogmatskog odgovora na sva pitanja moglo bi se povezati i sa marom o svom vlastitom poslu, o čemu se H.D. Thoreau [3] pozitivno izražava kada kaže da je lakše skupiti dovoljno novca za probiti tunel kroz planinu, nego kupiti čovjeka koji se brine za svoj posao. Međutim, u koliko slučajeva je istina suprotno: da ljudi gledaju tuđa posla i spremni su za to dati i svoje vrijeme i novac. Kada gledaju zabavu ili slušaju vijesti na televiziji, oni zapravo nalaze vrijeme za promatranje rada glumaca, novinara i političara; i tema koje ih se često direktno ne tiču. Iako na njih nemaju praktičnog utjecaja jer su one izvan njihove moći, to ljude ne spriječava da vidjevši neke vijesti na televiziji, razviju dogmatsko mišljenje, koje su onda spremni braniti do dalekih granica u razgovoru sa svojim suljudima. Onaj tko poznaje povijest, zna da je za objektivno razmatranje nečijih radnji i oblikovanja slike o stvarnosti, potreban određeni vremenski odmak, te zato ne gradi svoja mišljenja samo na dnevnom svjedočenju jednog ili više izvora. Iako su za bavljenje temama poput proučavanja mode, vođenja države, ili proučavanja nacionalne povijesti plaćeni neki drugi ljudi, mase to ne spriječava da za njima relativno daleka pitanja razviju žustar interes, i o njima u raspravi oštro osporavaju suprotna mišljenja. Objašnjenje za ovu pojavu moglo bi se potražiti u potrebi čovjeka za identifikacijom sa nečim višim od sebe - koja je to snažnija što je on nezadovoljniji sa vlastitim životom - i s druge strane u potrebi da drugi priznaju da je u pravu i da time potvrde ispravnost njegovih uvjerenja.
Povijest pobjednika
Povijest spada u skupinu stvari koje nisu potpuno sigurne i jasne. Nedostaju svi dokazi i ne može se uvijek vjerovati u istinitost bilježenja svakog autora. Kao što dobar sudac ne bazira presudu na svjedočenju samo jedne osobe, tako ni u povijesti ne bi trebalo graditi dogmatičke zaključke samo na bilježenju jednog povjesničara. Zbog procesa natjecanja u prirodi i u ljudskom društvu, mi danas uglavnom imamo očuvane samo bilješke onih koji su preživjeli tj. pobjednika. Međutim, potpune istine nema sve dok se ne saslušaju obje strane – i pobjednička i gubitnička, a tek onda, izuzevši njihove sebične motive, postaje moguće doći do jedne realne slike. Ako to nije moguće, ponekad je umjesto pogrešnog bolje imati nikakvo mišljenje, zato jer je mišljenje ono koje čovjeka navodi na slaganje ili neslaganje, čineći ga ranjivim na manipulaciju. Povijesni pobjednici i vladajući nekog društva često svoje postupke žele prikazati u pravednom svijetlu, kako bi manipulirajući masama uspjeli očuvati svoju vlast. U obrani od takvih pogrešnih informacija, čovjeku može barem djelomično pomoći poznavanje povijesti. Po uzoru na skeptičku izreku, on svakoj neprovjerljivoj tvrdnji koju čuje od drugih, iz bogatog povijesnog blaga može pronaći suprotan primjer kao antitezu. Tako povijesti može biti više od suhoparnog zapisa prošlosti, jer stavlja u ruke pojedinca bogat arsenal povijesnih primjera, koji mogu služiti kao sredstvo u borbi protiv upitnih tvrdnji koje se šire u sadašnjosti. Čak i ako je nesavršena i ako se vremena mijenjaju, što bi mudar čovjek mogao tražiti više kao nagradu od njezinog poznavanja, nego da ga oslobodi od nametnutih uvjerenja koja nisu u skladu sa stvarnosti.
Bibliografija
1. Henry David Thoreau, "Ekonomija", Walden and On the duty of civil disobedience, link: http://www.gutenberg.org/ebooks/205
2. Sextus Empiricus, "Knjiga prva, poglavlje XII", Outlines of Scepticism, Cambridge Texts in the History of Philosophy, Annas, Barnes
3. Henry David Thoreau , "Vol1, Par. 11", Life Without Principle, ink:http://thoreau.eserver.org/life1.html