Začarani krug briga

Brige malim stvarima daju veliku sjenu. (švedska poslovica)

ZAČARANI KRUG BRIGA

Brige su svakodnevni dio naših života. One su posljedica naše sposobnosti da predvidimo moguće probleme i osmislimo prikladna rješenja. Zbog toga su brige, u određenoj mjeri, korisne i potrebne - motiviraju nas da budemo spremni na različite situacije, da preventivno djelujemo i da se trudimo. Međutim, količina briga često prijeđe "dopuštenu" granicu. Kada se to dogodi, osjećamo se iscrpljeno, loše i napeto. Opći anksiozni poremećaj je stanje stalne preplavljenosti pitanjima, strepnjama i brigama.

Anksiozni poremećaji, promatrani kao skupina, najučestalija su vrsta mentalnih poteškoća. Oni nisu ono što uobičajeno smatramo "ludilom", jer osoba koja pati od neke vrste anksioznosti nije izgubila dodir sa stvarnošću. Problem se sastoji u tome što osoba pogođena anksioznošću tu stvarnost iskrivljuje i promatra ju kroz prizmu pesimizma i očekivanja najgoreg.
Opći anksiozni poremećaj ekstremni je kraj spektra zabrinutosti, a često ga nije lako dijagnosticirati jer su njegovi simptomi nešto "uobičajeno" (jer se svi mi brinemo!). Osoba koja ga ima preplavljena je tjeskobom, a ta tjeskoba, brige i različita pitanja su ponavljajući i konstantni. Takva osoba stalno je zabrinuta, nemirna, teško se koncentrira i osjeća da je na rubu svojih snaga. Ona zaspe i budi se tjeskobna, a pri tome često ne zna što je uzrok tjeskobe. Ovo stanje nije nimalo ugodno, a ponekad nije lako reći što je to što vas čini nervoznim. Prevladava dojam da se ne možete prestati brinuti "radi svega".

Brige ne postoje bez razloga. One imaju svoju adaptacijsku vrijednost u životu svakoga čovjeka. Normalna funkcija briga je da nam pomognu da se pripremimo na moguće probleme. Primjerice, ako pripremamo ispit, pokušat ćemo predvidjeti ispitna pitanja i osmisliti odgovore; ako idemo na razgovor za novi posao, pokušat ćemo predvidjeti očekivanja potencijalnog poslodavca. Na taj način brige nam omogućuju prevenciju nevolja koje nas mogu zadesiti. Ako ne pretjeramo, naša sposobnost da se brinemo omogućuje nam da imamo rezervnog asa u rukavu u nizu svakodnevnih situacija.
Ipak, taj rezervni as kod velikog broja ljudi počinje stvarati više problema nego što ih rješava. Kada prekoračimo granicu razumne zabrinutosti, naše tijelo će se pobuniti: opći anksiozni poremećaj popraćen je nizom tjelesnih znakova. Među te znakove spadaju tjelesna iscrpljenost (koju smo već spomenuli), drhtavica i trzanje, znojenje i naleti vrućine, stalna mišićna napetost, osjećaj knedle u grlu i promjene prehrambenih navika; teškoće s disanjem, ubrzan rad srca, teškoće sa spavanjem. Kao što vidite, popis je dugačak, a tijelo nam signalizira da smo ga gurnuli preko granica prihvatljivoga napora. Što se zapravo događa? Tjeskoba i zabrinutost popraćene su pojačanom moždanom aktivnošću i lučenjem različitih hormona (kako u tijelu, tako i u nekim moždanim centrima), a kako se čini, glavnu ulogu igra hormon noradrenalin. Njegova je uobičajena funkcija držati tijelo u stanju pripravnosti za reagiranje kada je prisutna neka vrsta opasnosti. Briga je za naš mozak signal (potencijalne) opasnosti, a tijelo na nju reagira jednako kao što bi reagiralo da nam se velikom brzinom nasred ceste približava automobil. Potrebno je skloniti se, zaštititi se na neki način. Jureći auto je konkretna prijetnja, od nje se može pobjeći na konkretan način - dovoljno je potrčati. Ali što s brigama zbog zdravlja, nestašice novca, ljubavne veze, svađe sa sestrom...? Takve brige nas mnogo češće pogađaju, a na njih reagiramo kao na opasnost jer predstavljaju prijetnju našoj psihičkoj stabilnosti. Kao što vidimo, naše tijelo reagira kao da se nalazimo u konkretnoj opasnosti. Budući da je briga konstantna i da se od te opasnosti ne možemo «skloniti», tijelo je neprekidno u stanju "pripravnosti". Posljedica takvog psihofizičkog stanja može biti primjerice povišen krvni tlak, ili neka druga bolest koja je uzrokovana onim što obično zovemo "stres".

Kumulirani, kronični stres jedan je od potencijalnih uzroka općeg anksioznog poremećaja. Liječnici još uvijek nisu apsolutno sigurni glede uzroka, no postoji nekoliko čimbenika koji se izdvajaju kao potencijalni uzroci općeg anksioznog poremećaja - neke specifične zdravstvene poteškoće, nošenje s ozbiljnom tjelesnom bolešću, tip osobnosti, odnosno različiti psihološki čimbenici. Evo nekoliko primjera:
ukoliko imate problema sa štitnom žlijezdom (hipertierozu - pretjerana aktivnost štitne žlijezde), možete biti podložni povećanoj anksioznosti. Funkcija štitne žlijezde je reguliranje hormonske funkcije organizma, a neki od hormona "zaduženi" su za osjećaje poput tjeskobe i straha.
teška bolest - ljudi kojima je dijagnosticirana neka ozbiljna bolest najčešće jesu zabrinutiji od zdravih ljudi.
kumulativni stres - niz stresnih okolnosti, a bez načina da osoba nekako ispuše sve te osjećaje, mogu nas dovesti u stanje neprekidne napetosti i zabrinutosti. Biti bolestan, izgubiti posao i plaću, naći se u financijskim teškoćama - kombinacija ovakvih okolnosti može potaći pojavu generalizirane anksioznosti.
nasljedni čimbenici - iako su rezultati istraživanja daleko od konačnih, čini se da opći anksiozni poremećaj češće postoji u nekim obiteljima - dakle, moguće je da nasljedna komponenta igra ulogu u njegovoj pojavi
psihološki čimbenici - postoje osobe koje su sklonije anksioznosti, kao i okolnosti koje pridonose razvoju osjećaja kronične tjeskobe - primjerice bliski odnosi koji nas ne zadovoljavaju, potrebe i želje koje nisu ispunjene i slično.

Brige opterećuju i um i tijelo. Osim što nam smanjuju koncentraciju i snižavaju opće zadovoljstvo životom, kronična tjeskoba može prouzročiti neke zdravstvene probleme, ili otežati oporavak od već postojećih teškoća sa zdravljem.
Svatko od nas se, prije ili kasnije, nađe u teškim okolnostima, kada se neprekidno brine i osjeća tjeskobno. U jednom trenutku zabrinutost prestaje ostvarivati svoju svrhu i postaje štetna za nas, dodajući našoj listi tekućih problema još jedan problem.
Ne radi se toliko o vrsti briga koje nas muče, već o njihovoj "količini" i trajanju. Opći anksiozni poremećaj se dijagnosticira ako stanje kronične i neprekidne zabrinutosti traje preko 6 mjeseci, te ako tjeskoba koju osoba osjeća u značajnoj mjeri onemogućava kvalitetno funkcioniranje, rješavanje svakodnevnih zadataka i narušavanje sveukupne kvalitete života. No, prije nego što se osvrnemo na način traženja liječničke pomoći, recimo nešto o "vrstama" briga.
Prije svega, potrebno je znati da postoje dvije vrste briga - one korisne i one beskorisne. Korisne brige dopuštaju da u vezi njih nešto poduzmemo, primjerice, ako ste zabrinuti zbog zuba koji vas povremeno boli - posjetite zubara. Beskorisne brige ne pomažu riješiti neki problem. Umjesto toga, one stvaraju probleme. Ukoliko se bavite razmišljanjima o mogućnosti nuklearnog rata, a niste svjetski utjecajan političar, samo ćete si stvoriti probleme. Misli će vam se vrtjeti u začaranom krugu mogućih opasnosti za koje ne znate rješenje. Stavit ćete se u bezizlaznu poziciju u kojoj ćete biti preplavljeni strahom, tjeskobom, zabrinutošću, a ruke će vam biti svezane.
Većina naših briga vrti se ipak oko manje dramatičnih tema. Svakodnevne životne situacije sasvim su dovoljne za stvaranje konstantne tjeskobe i napetosti. Istraživanja provođena kod kronično zabrinutih ljudi pokazuju kako se otprilike 80% situacija zbog kojih ne mogu spavati ipak razriješi povoljno. Osim toga, čini se da ljudi skloni pretjeranoj zabrinutosti drugačije reagiraju na situacije koje su potencijalno opasne. Većina ljudi prestaje se bojati situacije koja ih je isprva plašila nakon što se jednom suoče s njom. Kod kronično zabrinutih ljudi taj prvotni strah ne popušta, već se još dodatno povećava! Umjesto da se brinu manje, oni se brinu još više.
Najveći paradoks povezan s pretjeranom zabrinutošću jest uvjerenje da brige ustvari predstavljaju neku vrstu prevencije. Netko tko se stalno brine uvjeren je da se nešto riješilo povoljno upravo zato jer se toliko brinuo! Prema nekim teorijama opći anksiozni poremećaj povezan je s nedostatkom osjećaja kontrole nad svojim životom i situacijama u kojima se nalazimo. Brinuti se oko nečega zapravo znači smišljati potencijalne opasnosti i izlaz iz tih opasnosti, što osobama sklonima brizi daje prividni osjećaj kontrole.
Tjeskoba je izuzetno neugodan osjećaj. Ukoliko je neprestano prisutna, ona može predstavljati rizik za naše fizičko zdravlje, prije svega za imunološki sustav koji je osjetljiv na hormonalne promjene i neuravnoteženost hormona u organizmu. Kako smo već naveli, tjeskoba je popraćena pojačanim lučenjem adrenalina i noradrenalina; to su tzv. hormoni stresa koji su povezani sa slabljenjem imuniteta. Mnoga istraživanja su pokazala da je tijelo podložnije respiratornim infekcijama za vrijeme pretjeranog stresa, ali ne samo njima, već i mnogim drugim bolestima. Tu su kardiovaskularne bolesti, alergije i astma, a lista je podugačka. Povratna sprega između tjeskobe, stresa, hormonske neravnoteže koja prati ove osjećaje i fizičkih oboljenja nije u potpunosti rasvijetljena, ali danas više nitko ne sumnja da ona doista postoji.
Unatoč tome, veliki broj ljudi doživljava svoj um odvojenim od tijela. Dok se tjelesne bolesti doživljavaju kao "legitimne" bolesti za koje se traži liječnička pomoć, mentalne poteškoće smatraju se često sramotnima. Uvjerenje da se mentalni problemi doživljavaju samo slabićima još je uvijek nadaleko i naširoko rašireno. Istina je da nam se problem tjeskobe svima može dogoditi i da nas on ne čini slabićima, niti ludima. Opći anksiozni poremećaj je bolest i ako ga imate, svakako se trebate javiti liječniku iz najmanje tri razloga: prvi je već opisan, a sastoji se u tome da tjeskoba ugrožava vaše zdravlje. Drugi razlog leži u činjenici da anksioznost može "dovući" i druge mentalne poteškoće. Kod velikog broja ljudi koji se bore s tjeskobom javlja se i depresija, a komorbiditet ova dva poremećaja komplicira liječenje. Treći razlog sastoji se u tome da se opći anksiozni poremećaj može liječiti, a bez njega možete živjeti kvalitetnije, opuštenije i sretnije.
U slučaju da patite od kronične zabrinutosti i tjeskobe, prvo posjetite obiteljskog liječnika, opišite mu svoje tegobe i zatražite da vas pregleda kako biste isključile moguće tjelesne smetnje. Anksiozni poremećaji popraćeni su nizom tjelesnih simptoma i zato je potrebno biti siguran da ti tjelesni simptomi nisu uzrokovani fizičkim smetnjama. Sljedeći korak je posjetiti stručnjaka za mentalno zdravlje; psihijatra ili psihologa. Posjet takvome stručnjaku uključivat će razgovor o problemima koje osjećate, te životnim okolnostima u kojima se nalazite, nakon čega će vam biti preporučen tretman za vaše poteškoće. Osim toga, dobit ćete razumijevanje, savjet i podršku koji su vam potrebni. Opći anksiozni poremećaj može se liječiti lijekovima, psihoterapijom ili pak kombinacijom tog dvoje, što kod većine ljudi pokazuje najbolje rezultate. Treba naglasiti da lijekovi mogu donijeti trenutno olakšanje tako da nam smanje anksioznost i olakšaju niz neugodnih tjelesnih simptoma koji ju prate, ali oni neće riješiti osnovni problem koji uzrokuje vašu pretjeranu zabrinutost. Zbog toga se kod anksioznih poremećaja preporučuje psihoterapija, a kognitivno - bihevioralna terapija, o kojoj možete detaljnije pročitati u našem časopisu, najučinkovitiji je terapijski smjer za probleme povezane s tjeskobom.
Imajte na umu da anksioznost i brige postoje zato da vam služe; ne da vladaju vašim životom. Nemojte biti rob briga, te također nemojte biti rob društvenih predrasuda zbog kojih veliki broj ljudi ne potraži pomoć, već umjesto toga nepotrebno pate.

Danka Marić, dipl. psiholog