Utjeha filozofije: Zašto?

Tri puta ćemo postaviti pitanje zašto. Zašto Bog koji visi na križu postavlja pitanje zašto? Zašto novorođeni Bog bježi u Egipat od Heroda koji je dao pogubiti svu djecu mlađu od dvije godine zbog rođenja novoga kralja, njega, jer nije htio da ga isti taj kralj židovski svrgne s prijestolja? I zašto je uopće Juda izdao Isusa?

Pitanja poput ovih koja nas glođu mogli bismo nizati bez kraja. Bog je u svemu, čini se, pretih. Možemo li mu, trebamo li mu, smijemo li mu uopće postaviti pitanje? Odmah ćemo odbaciti i odstraniti sve one koji su uvjereni u to da Bog ne postoji, čime svjedoče, zapravo,da ga nikada nisu tražili. Filozof i matematičar Leibniz se pitao: "Ako ima Boga, zašto toliko zla? Ako ga nema zašto toliko dobra?" Gdje je Bože tvoja nepogrešivost? Sklopio si s ljudima savez nakon potopa, pa si sklopio s njima novi savez, ovaj put zapečaćen krvlju svoga Sina. Zašto stari savez nije bio dovoljan? Vidiš, i tvoj sin Isus Krist na križu kada je raspet između dvaju razbojnika, viče iz svega glasa zašto! Zašto Bog postavlja pitanje zašto? Zbog straha od smrti, zbog toga što je bol nepodnošljiva ili zato što svojom mukom ne može spasiti one koji to ne žele. Mi vjernici smo, Bože, tvoji glavni neprijatelji, mi koji ti se molimo i klanjamo, a predočavamo te kao onoga koji nam može ispuniti želje, poglavito one koje se tiču moći.Istina je zapravo ovakve naravi. Mi Boga možemo pratiti samo do Velikog petka. Dalje za njim ne možemo ići. Ne možemo dati život za neprijatelja, za mrzitelja, za našega susjeda s kojim smo u prepirci. Možda je to odgovor na ovo pitanje zašto. Zato što ne možemo biti savršeni onako kako je savršen Bog, savršeno ljubiti, jednostavno savršeno biti. Zato Bog viče zašto, zašto za svakoga od nas koji vodi rat sa svojim bližnjim dok govori o miru. Bog je uradio ono što je mogao. Dao se potpuno i izdahnuo.

Kada se Krist rodio Herod se pobojao da će ga novorođeni kralj židovski svrgnuti s prijestolja, i zato je dao da se pobiju sva muška djeca, svi dječačići, od dvije godine na niže. Je li to bilo u Božjemu planu da rođenje njegova sina odmah donese tugu i plač na ovaj svijet?Dijete ne treba i ne smije podnositi grijeh niti grijeh iskupljivati. Ovdje, Bože, susrećem tvoju stranu koja je strašno tamna, neprozirna. Uvijek postoji jedno barbarsko "previše". Previše je boli, previše je stradanja, previše je depresije. Stari grčki filozofi smatrali su da filozofija počinje sa čuđenjem. A tko se više čudi ovome svijetu i prirodi od djeteta? Ono je "kotač koji samog sebe okreće" vječno čuđenje u ovome svijetu. A što danas mladi čovjek radi? Preopterećen boli koju podnosi omamljuje se teškim i lakim drogama i živi u nerealnom i umišljenom svijetu. Kako bi, Bože, uopće mogao biti neosjetljiv za nevolju, za nevolju zlostavljana djeteta ili trudnice kojoj savjetuju pobačaj, jer dijete koje nosi ima Downov sindrom. Zaključak koji nam se nadaje jest taj da ti Bože ili nisi beskrajno dobar ili nisi moćan. Bože, koja je snaga u tebi jača, snaga tvojega srca ili tvojega uma, ili pak snaga tvoje mišice? Možda ti je nedostajalo jedno jedino u tvojoj savršenosti, a to je prolazno ljudsko tijelo sa svojom osjetilnošću da njime stekneš iskustvo boli. U svojoj dobroti i suosjećanju prema čovjeku ti trpiš zajedno s njim, jer mu drugačije ne možeš pomoći. Kada se bol podijeli s drugim čovjekom onda svaki nosi polovicu boli, a kada se sreća podijeli s bližnjim onda je to dvostruka sreća. Podijeljena bol je polovica boli, a podijeljena sreća dvostruka sreća. Bože moramo stupiti u dijalog, jer će nas tišina učiniti strancima.

Jedan od tvojih učenika Juda Iskariotski te je predao tvojim neprijateljima, vjerskim predstavnicima tvoga naroda, Židovima, do dana današnjeg iz neobjašnjivih razloga. On jesigurno bio tragač za istinom. Našavši je u Tebi, možda se pokolebao i predao te iz žalosti tvojim neprijateljima, jer te drugačijim zamišljao. Tvoje kraljevstvo je već ovdje na zemlji.Ono je u srcima ljudi. Njemu nisu potrebne niti legije anđela da ga čuvaju, niti bilo kakva vojska ovozemaljska ili onozemaljska, već samo ljudska srca otvorena tvojem milosrđu. Ova izdaja koju je Juda učinio bila je za njega gotovo kao samoproždiranje. Bio je raspet u sebi.Nije vidio u Kristu osloboditelja kojega je čitav Izrael čekao, već je vidio slabog, nemoćnog Boga, Boga koji se uzda u vlastitog Oca, da objavi svijetu sliku jednoga jedinoga Boga. Istina se nikada ne nameće silom. Kada razmišljamo o Judinu životu možemo se pitati koja je svrha i smisao jednoga života, života koji je možda najbliže bio Bogu, jer ga je kroz poljubac poslao u smrt. Što će preživjeti, što će ostati od mene, tko sam ja, jer osjećam kao da čitavog života uopće nisam niti postojao niti bio svoj? Bez slobode nema niti ljubavi. Juda je poljubio Boga po posljednji put prije smrti kao da će mu taj poljubac biti zapisan za svu vječnost, a da nije počinio samoubojstvo, nakon uskrsnuća bi mu Bog taj poljubac sigurno uzvratio.