Utjeha filozofije: Ranjeni čovjek i ranjena Riječ

Autor Ivan Matičević ,

Može li čovjek shvatiti smisao i svrhu svojega života? Je li za to potrebna Božja milostili je dovoljno sagledati čitav život, procijeniti uspone i padove, napose svoje bogatstvo i rećida sam živio ispunjen život? Život nije ono što danas proživljavam, ili što sam jučer doživio,već napose ono što ću sutra biti, a ne imati. Budućnost počinje uvijek iz sadašnjosti.Promišljajući budućnost i čovjeka u njoj, možda se Bog odvažio na stvaranje svijeta i davanjučovjeku neopisivo važnog dara - slobode. Bog ne stvara samo iz ljubavi, nego i iz razloga damu se ljubav uzvrati. Onaj koji te je stvorio iz ljubavi, ne može te spasiti ako mu ne uzvratišna ljubav. Bog je riskirao. Žudio je za prijateljstvom s čovjekom, ali najčudnije je je od svegašto On želi biti voljen. Filozofijski bi mogli reći - istinski, nepatvoreni čovjek je potrebanBogu, da bi ljubeći Boga istinskom ljubavlju, Bog bio taj, koji sam sebe ljubi kroz ljubećegčovjeka. Ljubav Boga i čovjeka se ne da razvezati. Zapravo, čim čovjek počne razmišljati volili uistinu Boga, on tu ljubav usmrćuje. Ljubav je iznad razuma. Na ljubav te nitko ne možeprisliti, ona se jednostavno, iz čiste slobode, dogodi sama od sebe. Bog je taj koji je u svojojslobodi i ljubavi ranjiv kao i čovjek. U toj ranjivosti otkrivamo kome je više stalo do odnosaizmeđu dviju osoba. Naravno, Bogu. Ne želi nas, ni pod koju cijenu izgubiti. Ali svaki dan ukojem sam ja zanemario osvrnuti se na tu ljubav iz svoje slobode neće se ponoviti. Poznajemli doista iz svoje slobode Boga ili samo po čuvenju ili možda, još gore, samo po strahu ikazni? Približavajući se Bogu mijenjamo se, ali se i naša slika Boga u nama mijenja i postajejoš jasnija.

Ljudi koji ne ispituju sami sebe, ne žele doći do spoznanja svoga života. Bitiravnodušan spram vlastita, možda promašenog života, je najgore što možemo osjećati.Između čovjeka i Boga potrebne su riječi. Biblija je riječ. "U početku bijaše Riječ...", možemoprevesti tako da kažemo da je u početku sve imalo smisla, sve je bilo na svojem mjestu. Kadačitam sv. Pismo onda meni Bog upućuje riječi, a kada Mu se molim onda ja Njemu. Alimolitva mora postati razgovorom! Nema smisla od ponavljanja formula kao da želimo poputvrača ili šamana utjecati na Boga. Riječ nastaje iz slobode. To je njezina snaga. Riječiosvješćuju ljude, riječi čovjeka mogu prodrmati, usplahiriti ili čak ostaviti ravnodušnim.Udarac Božje riječi u naše srce može se dogoditi samo zato da se oslobodimo predrasuda kojenosimo u sebi o Bogu. Možda se udarac može dogoditi i zbog hinjene pobožnosti, a rezultat jeili bijes ili priznavanje grijeha. Bit riječi koji izgovaramo jest duhovnim vidom vidjeti samogaBoga. Poznavati nekoga znači vidjeti ga. U viđenju nekoga počinjemo razogovor s njim.Krist se uspoređuje s prvim i posljednjim slovom grčkog alfabeta. Alfa je početak, ali omeganije samo kraj, nego i onaj koji je najmanji i najgori. Bog koji je vrhunac i početakpoistovjećuje se s najmanjim i najlošijim. Vjerodostojna riječ može čovjeka držati čitav život.U riječima ne postoji besmisao, već samo ono što naš razum ne može razumjeti. Kada sečovjek nađe u bezizlaznoj situaciji, prava riječ ga može promijeniti. Psihijatar Frankl čakovako otprilike govori: "Kada ne možeš ništa promijeniti, ta će te situacija promijeniti iztemelja". Moram pripaziti na riječi koje govorim samome sebi i koje govorim o sebi, jer oneotkrivaju više nego sama moja pojava.

Kada čovjek dugo trpi, postaje polako spreman na sve samo da mu bol prođe. Alimoramo si posvjestiti da se samo naizgled čini da smo napušteni. Čovjek može biti sam, ali nei osamljen. Nerijetko ljudi koji su proživjeli pakao bolesti, pomažu drugima koji su u istojbolesti, jer je najbolje razumiju. Njihove riječi su vjerodostojne, imaju iskrenosti u sebi,težinu, ozbiljnosti i nadasve utjehu i vjeru. Riječi drugih nam daju smisao i pomažu nam daizdržimo neizdrživo. Koliko tek onda snage imaju riječi evanđelja u kojima sam Bog govori?1
Gubitak nade signalizira nam da na duhovnom području dolazi smrt. Koja je zapravo istina omeni i tebi? Mogu li je reći drugima, mogu li je uopće sročiti i reći je samom sebi, bezpretvaranja? Kako boli kada nam drugi kažu istinu o nama samima! Vidimo li ja i Bog isto umeni samome? Vidlimo li strah ili nadu? Svako pretvaranje je posljedica velikog staha istresa. Možda toliko mrzimo sami sebe da bježimo od istine o nama samima. Toliko duboko inepravilno uzdišemo kao da nosimo veliki teret i breme na svojoj duši. Naša volja nas izdaje,bolesni smo u svojoj savjesti, ne vidimo ispravno dobro i zlo, ali možemo li si to priznati.Mrzimo li sami sebe i druge i preziremo li sebe i druge? Mnogi od nas su ljudi kojima životnije imao mnogo toga za ponuditi. Vjerujem da Bog upravo takve poziva u svoje krljevstvo.On je uvijek tu da podigne i uzdigne ono što je malo i beznačajno. Moramo sebi dati vremenai vidjeti kako nas Bog s velikim zanimanjem promatra. On je upravo onakav prema namakakvi smo mi prema drugima. Njegova snaga upravo proizlazi iz milosrđa i opraštanja.