Teorija o povijesnom kontinuitetu
Ponavlja li se povijest u ciklusima ili je sadašnjost jedinstvena karika u lancu događaja koji su počeli velikim praskom? Jesu li deterministički zakoni prirode ili slučajnosti na kvantnom nivou i slobodna volja svjesnih aktera doveli do sadašnjeg trenutka?
Judeja - 3. stoljeće prije kršćanske ere
"Što je bilo, opet će biti. Što se dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem." - Propovjednik 1:9, Stari zavjet
Ove riječi propovjednika [1] se mogu shvatiti u doslovnom, ali i u prenesenog značenju. Ako se shvate doslovno, onda bi se npr. generalno moglo reći, da se u sunčevom sustavu danas kao i u propovjednikovo njegovo vrijeme nalazi jednak broj planeta. No kako to da tada za razliku od danas, svi planeti nisu bili poznati ljudima. Pošto se radilo o kulturama sa predznanstvenim pogledom na svijet, mnogi ljudi su tada planete smatrali božanstvima. Čini se da planeti ostaju isti, no da se spoznaje ljudskog društva o njima mijenjaju.
Ljudi se danas kao i prije rađaju, žive, i umiru, međutim, radi napretka medicine i poljoprivrede, žive nešto duže nego ranije i njihov broj na zemlji se povećao. Moglo bi se reći da je osnovni princip ljudske egzistencije isti, no da se njezina forma promijenila; tehnološki napredak još uvijek nije promijenio osnovne karakteristike ljudi kao smrtnih bića.
Iako se danas umjesto mačeva kao oružje koriste puške, ratovi su i dalje dio ljudske stvarnosti. U mnogo toga, ljudsko postojanje u sadašnjosti je slično kao i ono prošlosti, samo što su se neki oblici promijenili. Ljudske brige, problemi i želje se uglavnom nisu promijenile, no porasla je ljudska moć nad prirodom i mogućnost njihovog zadovoljenja. Napredak u povijesti se vidi i po tome da je ono što se nekad smatralo luksuzom i bilo dostupno samo kraljevima, danas uz mali trošak dostupno gotovo većini čovječanstva. Kako su ljudi mogli živjeti u doba propovjednika može se zamisliti promatrajući kulturu u zaostalim krajeve koji su samo djelomično preuzeli izume i kulturu moderne civilizacije.
Kao što tehnološki napredak nije jednak u svim dijelovima današnjeg svijeta, tako se i njegova dinamika razlikovala u pojedinim povijesnim razdobljima. Neke epohe su imale brži a neke sporiji razvoj. Za razliku od epoha brzog razvoja u kojima su promjene lako uočljive, u epohama stagnacije lako se stjecao dojam nepromjenjivosti pa čak i determinističke predodređenosti. Iako bi se i za tehnološki napredak moglo reći da nije "ništa novo pod suncem", i da konstantno traje počevši već od prvih ljudskih izuma u prapovijesti, njegovo kretanje može biti tako sporo, da jedva bude uočljivo u životu jedne generacije. Postavlja se pitanje je li takav bio i slučaj u vrijeme, kada je propovjednik došao do svog statičkog zaključka.
S druge strane, moguće je i da se njegova izjava odnosila na karakteristike čovjeka, ljudskog društva, i osobine svemira, koje su već uvelike predodređene i date. Propovjednik nije bio toliko zainteresiran za tehnološki koliko za moralni napredak svojih slušatelja, te je moguće da je u svojim izjavama koristio hiperbolu kao figuru govora da bi na njih ostavio dublji dojam. O aktualnosti propovjednikovih poruka, tj. čine li ljudi i dalje iste greške na koje je on davno upozoravao ili je moralno uzvisivanje pratilo tehnološki napredak civilizacije, najbolje svjedoči iskustvo svakog pojedinca.
Bibliografija
1. Propovjednik, "1:9", Biblija, Sveto pismo starog i novog zavjeta, preveo Ivan Ev. Šarić, naklada Verbum, 6. popravljeno izdanje