Teorija o ciklusima u povijesti
Ponavlja li se povijest u ciklusima ili je sadašnjost jedinstvena karika u lancu događaja koji su počeli velikim praskom? Jesu li deterministički zakoni prirode ili slučajnosti na kvantnom nivou i slobodna volja svjesnih aktera doveli do sadašnjeg trenutka?
Indija – 8. st. - 5. st. p.n.e.
"Kada čovjek izvodi radnje vođen slijepo svojim nižim željama, njegovi postupci ga vežu za ravninu neukosti ili ravninu rođenja i smrti; ali kada se iste radnje izvode s predanjem Bogu, one ga pročišćavaju i oslobađaju." - Isa II, Upanišade
Prema Upanišadama [1] život je vrsta patnje koja se ponavlja kroz samsaru – ravninu rođenja i smrti od kojeg sljedbenici hinduizma traže oslobođenje. Kada pojedinac misli da je autonoman i nepovezan sa ostatkom stvarnosti, ta iluzija ga vodi u određeno ponašanje koje stvara karmu (plodove vlastitih radnji). Karma ovjekovječava proces kruženja i time prijašnja djela utječu na buduće živote.
Ovdje vidimo prijenos od pamtivijeka vidljivih pojava iz prirode kao što su izmjena dana i noći, ponavljanje godišnjih doba, i kruženja nebeskog svoda u područje objašnjenja ljudske egzistencije. Ako je kruženja pojedinca dio šire neprekidne cjeline, onda se postavlja pitanje što je sa grupama pojedinaca: zajednicama i narodima? Jesu li i one odvojene od ostatka stvarnosti, skupljaju li karmu, i ponavlja li se njihova povijest kroz generacije kao što je slučaj sa pojedincima? Ako postojanje ljudskih bića može ići u krugovima, onda to možda vrijedi i za cijele skupine ljudi. Ono što je životni vijek za pojedinca, to može biti generacija za grupu ljudi. Čak cijele grupe ljudi bi mogle sudjelovati u procesu kruženja, dovodeći do ponavljanja povijesti ako žive pod iluzijom i čine djela koja nastavljaju samsaru. To možemo vidjeti po njihovom međusobnom odnosu i po odnosu prema ostatku prirode. Smatraju li ljudske zajednice svoj partikularni interes važnijim od interesa cjeline koja je ljudska civilizacija možemo vidjeti po odnosu velikih prema malima, moćnih prema slabima, bogatih prema siromašnima. U većini povijesti je lojalnost plemenu a kasnije i narodu uvijek prevladavala lojalnost ljudskoj vrsti. Time je partikularno prevladavalo nad univerzalnim – iluzija – dovodeći do ponašanja kao što su ratovi, robstvo, iskorištavanja i nasilja, koji nisu ništa drugo nego grupne manifestacije osobne odijeljenosti pojedinaca od cjeline.
Svijest dovodi do ponašanja pojedinca, a ponašanje grupa pojedinaca čini povijest. Pri tome bi promjena svijesti (prekid iluzije) dovela do promjene procesa kruženja, tj. do prelaska iz stare u novu kariku u lancu povijesti.
Europa – Srednji vijek i 17. st.
I u Europi nalazimo ciklične teorije o povijesti. Posebno u doba društvenih kriza, ljudi su često bili kušani da se povuku u deterministička objašnjenja stvarnosti. Pošto je proces koji upravlja rastom društva sam po sebi riskantan, jer kreativno vodstvo društva mora koristiti društveni dril da bi za sobom povelao nekreativnu masu, postoji opasnost od zakazivanja kreativnosti u društvu. Uzrok za to se može pripisati duhovnoj demoralizaciji [2], kojoj su kako se čini su ljudska bića sklona nakon velikih dostignuća. Čini se da nas uspjeh čini lijenima, zadovoljnima sa sobom, i taštima.
U srednjem vijeku takva tendencija je često bila prikazivana u umjetnosti kao neprekidno vraćanje na početak lanca kruženja (Slika 1] između ekstrema izobilja, koje dovodi do ponosa, od kojeg dolazi sporenje, preklinjanje, ili molba, i na kraju siromaštvo. Mir se slično kao i prema Aristotelovoj [3] definiciji vrline nalazio u sredini između ekstrema ponosa i preklinjanja, te izobilja i siromaštva.
U umjetnosti 17. st. nalazimo sličnu ideju kruženja [Slika 2]: ovog puta ispod kočije sunca koja se kreće nepromjenjivim smjerom, figure prolaznosti i vremena promatraju ritmični ples sestara koje personificiraju siromaštvo, marljivost, izobilje i rastrošnost. Plesačice su zatvorene u jedinstvenom pokretu kojim upravljaju zakoni svemira; no, zamjena uobičajenog srednjovjekovnog motiva - poniznosti koja se pomirila sa sudbinom - sa marljivošću, proturječi determinističkoj predodžbi slike, navješćujući ideju da čovjekov svjesni napor može prekinuti sudbonosni ciklus.
Bibliografija
1. Swami Paramananda, "Isa II", Upanišade - The Project Gutenberg EBook of The Upanishads, link: http://www.gutenberg.org/cache/epub/3283/pg3283-images.html
2. Arnold Toynbee, "Part IV: The Breakdowns of Civilizations, p. 142", The Study of History, Thames and Hudson
3. Aristotle, "Book 2", The Ethics of Aristotle (Nicomachean Ethics), The Project Gutenberg EBook of Ethics, by Aristotle, Link: http://www.gutenberg.org/cache/epub/8438/pg8438-images.html