„Najvažnije je biti na svemu zahvalan. Onaj koji je to naučio zna što znači živjeti. Razotkrio je cijelu životnu zagonetku. Biti zahvalan na svemu“ – Albert Schweitzer
Zahvalnost je univerzalno ljudsko iskustvo, a uvijek je dobar put u zdravlje, posebice u trenucima krize i stanjima bolesti. Čini se da s ljudi danas sve manje zahvalni, kao da i zahvalnost ima svoju tržišnu cijenu...
„Ljudski je griješiti, a božanski opraštati“
Za mnoge je poziv na opraštanje samo jedna lijepa priča za naivne, i ništa više, čista utopija u našem kompetitivnom svijetu. Za neke je to čak i psihološki neprirodno stanje. Osveta je instinktivna pravednost jer osjećaj za pravdu govori da svatko mora ispaštati za zlo koje čini. Po nekima osveta je snaga koja pročišćava, koja izbavlja iz kompleksa manje vrijednosti, apatije i očaja...
Prema Arturu Janovu ljubav nam određuje koliko ćemo dugo živjeti i od kojih ćemo se bolesti razboljeti. Ljubav nam je potrebna da možemo razviti mozak i svoje živote, da možemo učiti, stvarati, voljeti sebe i druge i biti zdravi. Ljubav je melem koji zacjeljuje rane. Stoga je unošenje ljubavi i radosti u svakodnevni život jedna od važnih strategija za očuvanje i unapređenje zdravlja...
Odnos duševnog zdravlja i sreće praćen je cijelim nizom zanimljivih pitanja. Je li osjećaj sreće mjerilo duševnog zdravlja? Je li duševno zdravlje preduvjet autentične sreće? Jesu li nesretni ljudi duševno poremećene ili bolesne osobe? I obrnuto, jesu li svi sretni ljudi duševno zdravi?
Život je traženje. Čini se kako smo osuđeni ili pozvani da cijeli život nešto tražimo. Vi koji čitate ovaj tekst, čitate ga da biste u njemu nešto našli…Netko je u potrazi za srećom, netko za istinom, netko traži ljubav a netko smisao svog života, neki su u potrazi za pravim sobom, drugi opet u potrazi za izgubljenim ja, za izgubljenim zdravljem…
"Zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi."
Nema zdravlja bez duševnog zdravlja i duševno zdravlje je iznimno važno , kako iz individualne tako i iz društvene perspektive. Često se čuje kako „zdravo društvo čine zdravi ljudi“, Međutim, problem je što ne postoji jedinstvena i opće prihvaćena definicija duševnog zdravlja...
Ako je suditi po medijima, koji su ipak odraz hrvatskog društva, u javnosti se sve manje računa na mišljenje i procjene istinskih intelektualaca.
Kakva je i kolika uloga intelektualaca u rješavanju društvenih, ekonomskih, političkih i kulturnih pitanja u Hrvatskoj? Jesu li i koliko hrvatski intelektualci odgovorni, odnosno osjećaju li ikakvu odgovornost za duboku krizu u koju Hrvatska sve više tone?
