"Što je bilo, opet će biti. Što se dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem." - Propovjednik 1:9, Stari zavjet

Mnogo se piše o lošim aspektima psihičkog života, o anksioznosti, strahu, fobijama. To je u redu, jer znamo da je strah jedna od najvitalnijih snaga u čovjeku, ali zašto ne pisati i o pozitivnim aspektima stvarnosti? I tako se rodila ideja da pišem o predivnom fenomenu ambivalencije, o stanju volim-mrzim, životnoj koncepciji koja u sebi nosi posebnu mudrost.

„Izgovarati riječi zahvalnosti pristojno je i ugodno, djelovati sa zahvalnošću velikodušno je i plemenito, ali živjeti zahvalnost isto je što i dotaknuti Raj“ – Johannes A. Gaertner

Postoje dva dokazano djelotvorna načina kako u bilo kojem trenutku, a posebice u teškim situacijama možete preokrenuti svoj život nabolje. Radi se o opraštanju sebi i drugima, o čemu je bilo riječi u prethodnom nastavku, i zahvalnosti.

Otkako je svijeta i vijeka ljudi stalno nanose patnju, bol i nepravdu jedni drugima. Vjerojatno ne postoji čovjek koji nikad nije bio u takvoj situaciji, bilo da je žrtva bilo da je agresor, da je sam paćenik ili da stvara patnju drugima, da su drugi nepravedni prema njemu ili da je sam nepravedan prema drugima…Što mislite kakav bi bio naš svijet kad bi ljudi jedni drugima više i potpunije opraštali? Možete li graditi svoj osobni svijet bez mržnje i osvete?

Ljubav je jača od smrti

Lako je voljeti ljude koji vam se sviđaju, to može gotovo svatko. Ali kako „ljubiti svoje neprijatelje, činiti dobro onima koji vas mrze, blagoslivljati one koji vas proklinju i moliti se za one koji vas klevetaju“ što nam sugerira Evanđelje (Luka 6,27-28).

Prema Aristotelu djelatnost (praxis) koja vodi do blaženstva može biti samo duhovna djelatnost, a najviša blaženost je filozofiranje, spoznaja i duhovni život.

Sreća je pojam o kojemu svi govore, ali mnogi je rijetko osjećaju ili prepoznaju u životu. Međutim, primarno pitanje jest što je to sreća. Uglavnom svi se slažu da svatko želi sreću, premda ima i onih koji kažu da je egoistično i ne-etički željeti biti sretan.

Za neke je život igra, za druge borba, za treće misterij, za četvrte umjetnost, a za sve, čini se, život je traženje.

Traganje je redovito povezano s propitivanjem sebe i drugih. U traženju pravoga sebe neizbježna su egzistencijalna pitanja su: Tko smo? Kuda idemo? S kime ili za kim idemo? Koja je prava svrha našega postojanja?

Sve što čovjek čini prožeto je njegovom duhovnošću jer je duhovnost izražaj čovjekova bitka, onoga što on najviše jest. Prema tome i čovjekov rad, njegova profesionalna djelatnost, njegovo upravljanje poslom ili ljudima, prožeto je njegovom duhovnošću. Ako je ta duhovnost autentična onda će i sve što ta osoba čini biti oplemenjeno, blagoslovljeno i određeno da donosi dobre plodove.

Kako biste opisali vrijeme i svijet u kojem živimo? U terminima povjerenja među ljudima, sigurnosti, ljudskih prava, progresa i nade u bolju budućnost? Ili pak u terminima nemilosrdne kompeticije, nepovjerenja, nemira, straha i tjeskobe ? Jeste li često zabrinuti, napeti i tjeskobni? Imate li napadaje panike praćene nekim tjelesnim simptomima? Je li vam neugodno biti na javnim mjestima, ili pak, u zatvorenom prostoru? Možda patite od nekog anksioznog poremećaja, a da niste ni svjesni?

"Medicina je toliko uznapredovala da više nitko nije zdrav" - Aldous Huxley

Šezdesetih je godina prošlog stoljeća antipsihijatrijski pokret negirao postojanje duševnih poremećaja tvrdeći da je zapravo društvo bolesno, a da su tzv. duševni bolesnici samo žrtveni janjci društva kojeg su prozreli, prezreli i raskrinkali...