Trpi li Bog?
Za čime čovjek najviše čezne? Za vlastitom domovinom, izgubljen u tuđini, čezne li da svoju sreću vidi u tuđoj nesreći, čezne li za ponosom ili za hrabrošću? Što će preživjeti od mene nakon što umrem? Hoće li moja vjera u Život nadživjeti ovozemaljski život? Ovo su sve pitanja koja izviru iz dva puno važnija, općenitija pitanja koja glase "tko će, ako neću ja?" i "kad ću, ako neću sad?" Ja sam zapravo onaj čovjek koji samoga sebe već čekam. "Biti čovjekom znači postajati čovjekom" (Jaspers). Čak postoji osjećaj kojeg mnogi poriču i potiskuju, a to je da nas je Bog nakratko prepustio samima sebi. Čovjek se danas oslobodio ovisnosti o onostranosti, kao nekakvog opijuma, i sve svoje snage je usmjerio na sebe i svoj položaj u svijetu.
O Bogu jako malo razmišlja, još manje o vječnosti, a najmanje o prolaznosti vremena. Čovjeka i Boga dijeli beskonačna provalija. Lako se ponašati kao da postoji Bog koji kažnjava zlo i nagrađuje dobro, makar u to i ne vjerovali. Ako sada ne budemo djelovali kakvi će biti učinci našega oklijevanja? Može li spoznata istina o nama samima umanjiti patnju ili tu ranu još više otvoriti? Boli li istina? Trpi li Bog? Ako ne znamo i ne želimo odgovoriti na ova pitanja onda bježimo u privid, u san, iz kojega ne želimo izaći, jer je stvarnost puno gora od onoga što smo očekivali. Danas se u očima filozofa jedan pojam pojavljuje važniji od svih drugih, a to je širenje svijesti. Svijest je to da u svijet nisam trijumfalno ušao, nego posve tiho i nečujno.
Svijest je proces, a ne tek prosvjetljenje. Gledajući na strahote ratova iza nas, a pogotovo strahote Drugoga svjetskog rata, možemo li reći da smo nešto naučili ili da nam je očvrsnuo karakter? Jedino što se iz povijesti da naučiti, jest to da se iz nje ništa, ama baš ništa, ne da naučiti. To je duhovna situacija današnjice. Teološki gledano, sama strahota i zlo nam svjedoče o bezdanu Božje volje, volje koja je za nas tajna. Bog djeluje kroz samoograničavanje, to jest, on ograničava svoju svemoć da bi ostavio mjesta za ljudsku slobodu, zbog čega, a to je jedno od mogućih rješenja, čovjek odgovoran za zlo u svijetu. Bog nije samo biće u ontološkom smislu, on je Život u egzistencijalnom smislu. Ali kako čitav život na zemlji nastaje i podložan je trpljenju, tako je i Bog došao u čovjekovu povijest, rodivši se kao Židov u izabranom narodu. Bog se upleo u ljudsku povijest, a i sama ljudska povijest djeluje na njega. Možemo li reći da se čak i sudbina samoga Boga odlučuje na šahovnici svjetske povijesti. Povijest je tako mjesto borbe u koju je upleten i sam Bog. To je uvidio Dietrich Bonhoeffer i rekao "da nam samo Bog koji trpi može pomoći." Još nas samo Bog može spasiti od nas samih. Biti slobodan znači biti pred sudom sebe i Boga.
Dok su se u staroj Grčkoj bogovi ljudima predstavljali u njima najbiližem, ljudskom obličju, u kršćanstvu, čini se, da se Bog kao ljudsko biće ukazuje baš samome sebi. Krist je Bog koji na Boga Oca gleda sa ljudskog gledišta i tako ujedinjuje u sebi apsolut i prolaznost. Krist je oko kojim Bog vidi samoga sebe. Štoviše, Krist je Bog, kako nam evanđelja prenose, koji se često molio svojemu Bogu Ocu. Dok se u drugim religijama štovatelji mole Bogu, u kršćanstvu sam se Bog moli. Na križu umire Bog, ne zemaljski predstavnik Boga, već sam transcendentni Bog. Kada je Poncije Pilat uzviknuo pred razjarenom gomilom Ecce homo što znači "Evo čovjeka", smisao koji je skriven leži da se u pojavi izmučenog Krista skriva sam Bog. Krik "Oče, zašto si me ostavio" govori da je Bog ostavio Boga.
Nigdje na svijetu nećete naći Boga kakav se pokazao u Kristu, Boga koji je ujedno i molitelj i pobunjenik. Vjerujemo li mi doista u ovoga raspetoga Boga, ili samo vjerujemo da vjerujemo. Je li Bog utjelovljenje sklada koji prožima sve, ili je i krajnji pobunjenik? Mogući odgovor na pitanje, što čini netko kada trpi, glasi - moli se. U evanđeljima jedino se demoni koje Krist istjeruje iz ljudi njemu pokoravaju dok je ljudima ostavljen izbor hoće li vjerovati u Njega. Ipak, danas kao da je lakše Boga naći u pustinji, nego li u crkvi. Taj isti Bog je, kušan u pustinji, došao među ljude i prihvatio rizik, stavio sve na kocku i pristao biti dijelom stvorenja. Bože, jesi li doživio uspjeh ili neuspjeh? Ti vidiš i znaš bolje od mene. A ja znam da svakoga dana ti pobjeđuješ ovaj svijet u srcima onih koji u tebe vjeruju i koji ti se mole.